Moj internet dnevnik
Protiv struje
Blog
ponedjeljak, rujan 12, 2016

U svojoj suštini politika je zanimanje kao i svako drugo, tako da se uz sve odiume vezane uz pojam bavljenja politikom, kao drugim po redu od „najstarijih zanata“, da bi društvena zajednica funkcionirala, politikom se netko baviti mora, pretpostavlja se da bi to trebali raditi oni koji poznaju tajne tog „umijeća mogućeg“. Uz ove u svakom društvu postoje i oni koji se politikom baviti smiju, ali i oni koji se na tom području ponašaju kao „slonovi u staklani“ pa se politikom baviti uopće ne bi smjeli ili kako svojedobno reče jedan moj znanac „trebalo bi im zakonom zabraniti da se politikom bave“.

Pišem to zato što sam dana 14. lipnja uputio jednom visokopozicioniranom SDP-ovcu (članu Predsjedništva SDP) iz redova „mlađe garde“ e-mail poruku sljedećeg sadržaja:

„Poštovani gospodine …..,

obraćam Vam se kao čovjek lijevih političkih opredjeljenja i čovjek koji ponešto zna o politici, kao mladom čovjeku, pretpostavljam sklonom lijevoj političkoj misli, ali i čovjeku s kojim dijelim mišljenje o Franji Tuđmanu, ako sudim prema Vašim stavovima iz pisma koje ste 2006. uputili Ivici Račanu.

Povod za ovo moje obraćanje Vama su sve izvjesniji prijevremeni izbori i želja da skinemo HDZ s dnevnog reda za duže vrijeme.

To danas može jedino SDP, ali uz retoriku iz predizborne kampanje 2011., sasvim sigurno ne uz retoriku kojom ste se 2015. obraćali onom dijelu biračkog tijela od kojega ne možete dobiti jedan jedini glas.

Osobno sam se nadao da ćete Vi u SDP-u iz primjera Ive Josipovića, koji je predsjedničke izbore izgubio od objektivno ne-kandidata i to isključivo radi svoje „domoljubne“ retorike i zato što je „antifašiste odveo na Bleiburg“, naučiti ono što ne smijete raditi, jer Vaše biračko tijelo je antifašistička Hrvatska.Da je Ivo Josipović, o kojemu ja osobno nemam baš laskavo mišljenje, koristio antifašističku retoriku zahvaljujući kojoj je svojedobno naprosto „pomeo“ Milana Bandića, Kolinda Grabar Kitarović ne bi imala nikakvu šansu kao što je nije imao ni Milan Bandić, usprkos svim naporima hrvatske desnice, fašista i klerofašista. Zato što je antifašistička Hrvatska još uvijek bar dva puta brojnija od one profašističke.

Tužno je saznanje da je SDP danas, striktno politički gledano, uz predsjednika koji sam za sebe tvrdi da je liberalni konzervativac, zapravo stranka desnog centra, a trebali biste biti bar stranka lijevog centra, ako već ne već stranka političke ljevice.

Tko je g. Zorana Milanovića savjetovao da u predizbornoj kampanji počne koristiti u suštini HDZ-ovu retoriku, ne znam, ali znam da samo radi toga niste pobijedili na prošlim parlamentarnim izborima, uz još jedno kardinalnu pogrešku što u koaliciji Hrvatska raste nije bilo IDS-a. Naime „domoljubnom“ u suštini HDZ-ovom retorikom SDP nije dobio nijedan glas desnice, ali je izgubio mnoge glasove ljevice.

Ako biste pak u predizbornoj kampanji najavljivali borbu za Hrvatsku kao državu vladavine prava i sekularnu državu (najavom revizije „Vatikanskih ugovora“, uvođenje crkvenog poreza za potrebe financiranja vjerskih zajednica i isključivanje vjeronauka iz svjetovnih škola).

Naravno kao conditio sine qua non svake reforme je prvenstveno funkcionalni teritorijalni preustroj, a tek potom reforma državne uprave.

Pritom trebali biste isticati svoje antifašističko opredjeljenje, naglašavajući da je antifašizam ne samo civilizacijski doseg, nego i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, čime biste prekinuli procese fašizacije, ali i daljnju izgradnju Hrvatske kao nacional-socijalističke države kakvom ju je zamislio Franjo Tuđman, mislim da biste kao dosadašnja koalicija Hrvatska raste, uz već spomenuti IDS u svojem sastavu, dobili izbore i osigurali solidnu saborsku većinu.

Gospodine ….., uvjeravam Vas da kad biste baš ustvrdil da ste ustaša i s ustaškom kapom na glavi otišli na „hodočašće“ na Bleiburško polje, nijedan braniteljski glas na izborima dobili ne bi. O tome se radi.

Naravno da bi sve što sam napisao trebalo stručno obraditi i precizirati, zadati si i neke rokove, potom dobiti izbore.

S poštovanjem,

Mijo Vinceković“

Na ovu moju e-mail poruku promptno sam dobio sljedeći odgovor:

„Poštovani,

zahvaljujem na Vašem mailu te mi dopustite da Vam govorim odgovorim s: agree to disagree.

 S poštovanjem,

…. …..“

Što nakon polučenog „uspjeha“ na izborima reći, nego da bih ja i njega i „liberalnog konzervativca“ na mjestu predsjednika stranke govnjivom  motkom najurio iz SDP-a.

Usprkos lošem rezultatu polučenom na izborima 2015., prvenstveno radi „domoljubne“ retorike, u odnosu na 2015., Zoran Milanović je gotovo hadezeovskom „domoljublju“ u ovoj predizbornoj kampanji dodao još i apsolutno kontraproduktivno „klemmovanje“, a onda i „kadroviranje“ po Srbiji i BiH, na što je biračko tijelo SDP-a odgovorilo neizlaskom na izbore ili davanjem glasova kvazi ljevičarskim opcijama. Među onima koji nisu izašli na birališta najbrojniji su glasači SDP-a, jer ono što im  je Milanović nudio nije njihova opcija.

Dakle, radi političke nepismenosti Zorana Milanovića je na izborima 2015. biračko tijelo SDP-a opomenulo, uskrativši pobjedu koaliciji Hrvatska raste, a budući da je on tu opomenu ignorirao, na ovim izborima je Narodnu koaliciju surovo kaznilo teškim izbornim porazom.

I nije tragedija što smo vratili HDZ iz mrtvih i vlast im predali, veća tragedija će biti ako u SDP-u iz ovog izbornog poraza nitko ne izvuče nikakvu pouku.rvatsku kao uređenzu državu i mjesto ugodno za živopt na neodređeno vrijeme.u

Feniks @ 10:51 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 28, 2016

Ne, ja se sasvim sigurno ne pitam, niti me zanima, jel' g. Zoran Milanović na sastanku s predstavnicima onih iz čijih redova SDP nikad nije niti će ikad dobiti ijedan glas na izborima, izgovorio sve ono i na onakav način i onako intonirano kao što prenose mediji, neću se pitati niti to tko je razgovor snimao javno ili tajno, svejedno, niti tko ga je posredovao medijima, ja postavljam pitanje zašto se je Zoran Milanović uopće s tim ljudima sastajao tokom predizborne kampanje?

Ja bih na njegovom mjestu odbio i samu pomisao na ikakav razgovor s tim ljudima, a braniteljskoj populaciji bih poručio da će tako biti i ubuduće, ukoliko oni u svojim redovima ne mogu naći nikoga vjerodostojnijeg da ih zastupa. Dakle, da me se ne bi pogrešno shvatilo, naglasak je na „tim ljudima“, što ne znači da s braniteljima ne treba razgovarati, jer treba i to puno.

Svako toliko se netko javi pa progovori o „velikom broju poštenih u braniteljskoj populaciji“, koji kao nisu među onima koji podržavaju „pijetetlije“, dignitetlije“, „šatoraše“, „stožerlije“, onima koji huču i vrijeđaju pripadnike „nenarodne vlasti“, a takva je svaka osim HDZ-ove, u svakoj pa i najsvečanijoj prilici, onima koji razdvajaju i kolonu sjećanja u Vukovaru, tisućama onih koji marširaju derući se „ZDS“ predvođeni notornim Velimirom Bujancem, Markom Juričem, Ivanom Tepešom …, onima koji na dan proslave godišnjice „Oluje“ u crno odjeveni marširaju, pjevaju ustaške budnice i poskočnice, deru se „Za dom! – Spremni!“, a nazočni iz redova „poštenih branitelja“, pa čak i u uniformama časnika HV-a im ili plješću ili dižu palac … onima koji su svuda gdje se promovira ustaštvo i širi govor mržnje …

Gdje to postoje ti "pošteni branitelji", ako ih nikad i nigdje ne vidimo i ne čujemo?

Jel' netko od njih osudio pučističku "Splitsku rivu", "pijetetlijska", "dignitetlijska", "šatoraška" i "stožerlijska" divljanja, kroz zadnjih dvadesetak godina, jel' netko od njih osudio i distancirao se od brojnih zločina koje su počinili ne tako malobrojni iz njihovih redova i ne samo u "Oluji", jel' tko iz njihovih redova tražio da se počinitelje pronađe i izvede pred lice pravde?

Jel' netko od njih tražio ikad da se istraži pretvorbeni i privatizacijski kriminal i Hrvatska konačno počne razvijati kao normalna civilizirana sekularna država i država vladavine prava? Riječ je naravno o istupima u javnosti, koji mogu imati nekakvu težinu, ne uz gemišt u birtiji ili na nekakvim obiteljskim i sličnim okupljanjima razno-raznim povodima?

Jel' se tko od njih ikad makar ogradio od zločina i političkih ubojstava, poput onih Josipa Reihl Kira ili Ante Paradžika, počinjenih prije oružanih sukoba u Hrvatskoj poput „herojskih“ činova Branimira Glavaša u Osijeku ili Tomislava Merčepa u Vukovaru, da istovrsne sisačke „pothvate“ Đure Brodarca i ne spominjem …?

Jel' tko od njih osudio ili se bar distancirao od devastacije i uništavanja spomenika antifašističkoj borbi u 2. Svjetskom ratu čijom pobjedom je Hrvatska prevedena na stranu sila pobjednica nad fašizmom, čemu jedino zahvaljuje svoju opstojnost?

Jel' tko od njih osudio otvorenu promociju ustaštva koja dolazi od čelništava gotovo svih braniteljskih udruga?

Jel' tko od njih na bilo kakav način djelovao smirujuće u situaciji duboke ideološke podijeljenosti hrvatskog društva tako da se zaustavi uznapredovali ustaški revival, da konačno hrvatsko društvo prihvati svoju prošlost onakvom kakva je ona bila bez ikakvog njenog popravljanja, prepravljanja i činjenja prošlosti neizvjesnom, naprosto zato što to nije moguće, prošlost se niti može popravljati niti pogoršavati. A bogami niti činiti neizvjesnom!

Jel' možda iz redova tih „poštenih branitelja“ tko makar reagirao na sve češći govor mržnje i promociju ustaštva iz redova klera Stepičeve crkve?

Kažete, jesu, nekolicina njih, samo nekolicina nas baš i ne upućuje na nekakav „veliki broj poštenih branitelja“.

Ja osobno vjerujem da ih im puno veći broj, ali ne razumijem zašto šute.

Svojedobno sam, primjerice, čuo priču da u Gospiću nema nikoga iz redova braniteljske populacije koji ne zna tko je ubio haaškog svjedoka Milana Levara. A jel' tko od njih osudio taj zločin i progovorio tražeći da se počinitelja privede pred lice pravde?

Ne, nije, jednako tako kao što nije osudio zločine Tihomira Oreškovića i Mirka Norca ili se bar  distancirao od njih.

I na kraju ja primjerice nikoga od onih iz braniteljskih redova, koji su bili na predmetnom razgovoru s Milanovićem, ne bih želio upoznati, ni s kim od njih razgovarati o bilo čemu, ni s kim od njih popiti piće i ni s kim od njih biti prijatelj.

To su ljudi koji naprosto osim svojih prava i privilegija i netrpeljivosti do drugih i drugačijih, niti vide niti žele vidjeti išta drugo, tu nikakvog mjesta nema ni zalaganju za opće dobro, ni za hrvatski narod, ni za hrvatsku državu u ljubav prema kojima se neprestano kunu.

Ono što bih ipak zamjerio Milanoviću su po meni nepotrebne izjave izrečene na račun susjednih država Srbije i BiH i njihovih vlasti, zato što mi te vlasti niti možemo mijenjati, niti ih popravljati, a te zemlje će i dalje biti naši susjedi sa čijim vlastima ćemo morati razgovarati, pregovarati, a na mnogim poljima i surađivati. A to je puno lakše raditi u smirenoj atmosferi nego u uvjetima uzavrelih strasti.

Feniks @ 19:13 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 21, 2016

Sretnih li nas, pred koji dan nas Milan Bandić obavještava da je 2. Svjetski rat upravo završio, a odmah potom nam Zoran Milanović posreduje informaciju da je i sa ideološkim podjelama u hrvatskom nacionalnom korpusu fertig.

Istinaibog, niti nam je Milan Bandić iznio ikakve podrobnije podatke o tom ratu niti nam je rekao tko je odnio pobjedu u tom netom završenom 2. Svjetskom ratu, niti nam je Zoran Milanović posredovao informaciju na kojoj će se ideološkoj platformi hrvatsko, sad jedinstveno, društvo dalje razvijati.

Za 2. Svjetski rat vođen '39. - '45. znamo i sudionike i tko ga je i kad počeo i kad je završio i tko je u tom ratu pobijedio, a tko je poražen, ali o ovom Bandićevom ratu, kojeg on zove 2. Svjetskim ratom, baš ništa ne znamo ni tko ga je ni kad počeo, ni tko su bili sudionici, ni koliko je trajao, ni tko je u njemu pobijedio ni tko je poražen.

Doznali smo jedino da je završio.

Valjda na dan Bandićeve objave.

A i inače je, bar kod nas, ta priča sa završetkom 2. Svjetskog rata i više nego čudna, naime u čitavoj Evropi, osim u Jugoslaviji, taj rat je završio 08. 05. 1945. No kako su odmetnuti kvislinzi s prostora Jugoslavije rat nastavili i oružje položili tek 15. 05. 1945., bar većina, pa bismo mogli reći da je 2. Svjetski rat završio na Bleiburškom polju, ali i nije, jer su odmetnute četničke, ustaške i balističke bande nastavile djelovati i poslije tog završetka rata, tako da je zadnja četnička banda likvidirana 1949.,  a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953. Ali ni to nije bio za ustaše kraj rata, oni su rat diljem svijeta nastavili kao teroristi, pardon, kao „borci za slobodu“.

Dolazi i 1990., ustaše su kao ozebao sunca dočekali dolazak Franje Tuđmana na vlast i s njim ubrzo krenuli u provedbu fašističke kontrarevolucije, te kroz VRO „Oluja“ pobjedonosno okončali 2. Svjetski rat u Hrvatskoj.

Ravno 50 godina kasnije nego je rat završio u ostatku Evrope.

Tako su oni mislili, ali ne i Milan Bandić, on je očito taj rat vodio i dalje, a onda iznenada odlučio da je bilo dosta i okončao ga.

S kojim rezultatom nije rekao.

Ali dobro, važno je da je ta mučna epizoda konačno iza nas.

Valjda, sad kad je to i najveći „delavec“ istočno od Greenwicha potvrdio.

Hrvatski narode, raduj se, Milan Bandić te obavještava da je 2. Svjetski rat je u Hrvatskoj konačno završio.

Tako je i sa objavom Zorana Milanovića, ništa se ne kaže o vrsti ideoloških podjela, niti o njihovoj genezi, niti načinu borbe protiv tih podjela, ni kako dalje u jedinstvenom hrvatskom nacionalnom korpusu. Ustaškom ili antifašističkom, jer ideologije su nepomirljive, nisu to nekakvi posvađani bračni parovi, čiju svađu obično rješava dobar pomirbeni seks, niti radi razno-raznih razloga posvađani ljudi koji se nakon nekog vremena prestanu ljutiti jedni na druge ili je razlog za svađu prestao, pa se pomire i odu to „zaliti“ u prvu birtiju.

Radi se naime o poklonicima i promotorima ustaške ideologije, te hrvatske inačice fašizma, daleko malignije od svih, koja nosi kulturu mržnje i smrti, s jedne strane i poklonika antifašizma koji nosi kulturu ljubavi i života. Te dvije ideologije nikako ne mogu zajedno, nije ih nikakvim čarolijama moguće pomiriti, jedna drugu potpuno isključuju.

Nekako nisam sklon vjerovanju da bi Zoran Milanović bio spreman novelirati kazneno zakonodavstvo u RHRRr, recimo po uzoru na njemačko, pa zabraniti svaku promociju ustaštva i negiranje holokausta i ta djela zapriječiti zatvorskim kaznama i tako doći u sukob s braniteljskim udrugama i klerofašistima iz redova Stepinčeve crkve.

Taj zahvat bi tražio prethodnu sveobuhvatnu detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva po uzoru na denacifikciju njemačkog društva provedenu poslije 2. Svjetskog rata kao conditio sine qua non svakoj zabrani promocije ustaštva.

S druge pak strane nisam sklon ni vjerovanju da je Zoran Milanović spreman promijeniti Ustav RH i hrvatsku državu proglasiti pravnom sljednicom tzv. NDH, a antifašizam proglasiti zločinom i zabraniti svako njegovo spominjanje i svaku manifestaciju kojom bi se obilježavali bilo kakvi datumi vezani na antifašizam i antifašistički borbu.

Naravno da bi takav potez značio samoisključenje RH iz redova civiliziranih zemalja, a vjerojatno i isključenje iz EU uz mnoge druge izuzetno teške implikacije.

 Pa što bi onda Zoran Milanović mogao učiniti?

Spominjanjem djeda ustaše pokazao je da je problem ideoloških promjena u hrvatskom društvu spreman riješiti zauzimanjem shizofrene pozicije ekvidistance između fašizma/ustaštva i antifašizma, čime bi stvorio novu ljudsku vrstu homo croaticusa koji bi ovisno o okolnostima bio malo fašist/ustaša a malo antifašist, svojevrsni Dr. Jekyll and Mr. Hyde.

Kako bi to u praksi izgledalo?

Pa evo zamislite si primjerice Zlatka Hasanbegovića kako 22. 06. kod spomen obilježja u šumi Brezovica drži vatreni govor hvaleći hrvatske antifašiste koji su prvi u ovom dijelu Evrope krenuli u borbu protiv fašizma, dakle okupatora i domaćih izdajnika, a onda žuri da stigne na komemoraciju kod jame Jazovka i tamo onima pod ustaškim kapama održati vatreni govor proglašavajući antifašizam i antifašiste najvećim zlom koje se dogodilo hrvatskom narodu u čitavoj njegovoj povijesti.

Eto tako bi izgledalo to jedinstvo hrvatskog nacionalnog korpusa.

Feniks @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, kolovoz 16, 2016

… HDZ-u osigurati pobjedu na rujanskim izborima

Predizborna kampanja je započela žestoko, biskupi, nadbiskupi i kardinal Stepinčeve crkve, ta autokefalne hrvatske katoličke crkve, su slaveći tobože misna slavlja povodom blagdana Velike gospe u svojim žestokim programatskim predizbornim korteširanjima u korist jedne političke opcije u što su pretvorili svoje propovijedi, pozvali prvenstveno vjernike ali i druge građane RH da svoj glas daju onoj političkoj opciji koja je doslovno uništila Hrvatsku priskrbivši joj laskavi naziv „muljevitog dna Evrope“.

Ne, neću ja prepričavati ono što su pojedini „dobri pastiri“ iz redova klera Stepinčeve crkve tom prigodom „iskrcali“, a bilo je dovoljno za bar dvije „Normandije“, to ćete naći na puno drugih mjesta, ja ću se baviti suštinom.

Ne, ne mislim ja da se radi o nečem  novom, nečem što dosad nismo već vidjeli ili čuli, jer jesmo i to nebrojeno puta i razno-raznim povodima, a posebno na ustaškim dernecima u što su pretvorene tobožnje komemoracije od Bleiburga, preko onih kod jame Jazovka do Maclja i drugih „svetišta“ i „hodočasničkih“ meta, poput proslave Dana pobjede i Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, rekao bih jedino da je žestina prelatskih izričaja i poziva na obračune bila dosad neviđena.

Čovjek se ne može ne zapitati što je sljedeće, što bi moglo biti žešće od toga, što se još s oltara može učiniti „za našu stvar“.

Mislim da bi to mogla biti jedino ekskomunikacija svih katoličkih vjernika koji će se drznuti, pa svoj glas na predstojećim izborima podariti nekoj drugoj političkoj opciji, izvan kategorije HDZ-a i „domoljubnih“ strančica i koalicijica, premda mislim, ako bi se pitalo mnoge „časne“ „prečasne“ i „preuzvišene“,  takve „nesavjesne“ Hrvate bi trebalo isključiti iz hrvatskog nacionalnog korpusa, oni i tako ne zaslužuju da ih se zove Hrvatima.

Reklo bi se da bi prije tog nadasve boguugodnog čina prvo trebalo provesti lustraciju svih „udbaša“, „orjunaša“, „jugokomunista“ ,i drugih „mrzitelja svega hrvatskog“, te ih tako obilježene ekskomunicirati i iz Stepičeve crkve i hrvatske nacije. Samo lustracija, koja još nije ni započela, a i ne zna se kad će i hoće li uopće, je proces, tko će to dočekati, a u suštini i ne treba, jer iza KC stoji bogato iskustvo u optuživanju i osuđivanju heretika i njihovog spaljivanja na lomačama, duh sv. Inkvizicije živi u mnogim prelatima Stepinčeve crkve, tako da bi njima trebalo prepustiti da budu i tužitelji i suci i egzekutori u jednom. Sisački biskup mi se čini najpogodnijim i najkvalificiranijim za takva „časna“ pregnuća. Pravi predložak za to.  A o tome da je on upravo kao stvoren za to kazuje i njegova funkcija predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog i člana Biskupske komisije HBK za dijalog sa SPC.

A ako je on, onako nabijen zloćom i mržnjom, čovjek ekumenizma i dijaloga, zapitajmo se onda tko to nije.

Samo koliko god se klerofašisti iz redova Stepinčeve crkve upirali, oni neće biti uzročnici poraza SDP-a, odnosno Narodne koalicije, na predstojećim izborima, niti oni svojom retorikom ma koliko žestoka, optuživačka i prokazivačka ona bila, mogu osigurati pobjedu HDZ-a, to će kao i na proteklim izvorima učiniti Zoran Milanović bude li tokom predizborne kampanje koristio istu retoriku koju je koristio u predizbornoj kampanji, za protekle izbore.

Jedan dio glasova je već izgubio kliznuvši udesno ulaskom u koaliciju s HSS-om, koji gubitak neće moći nadoknaditi eventualni glasovi članstva i simpatizera HSS-a, jer će jedan dio tog članstva sasvim sigurno glasati za HDZ.

Dakle ne prestane li se u predizbornoj kampanji Zoran Milanović obraćati biračkom tijelu HDZ, otkuda, valjda se u to uspio i sam uvjeriti, jedan jedini glas dobiti neće, Narodna koalicija sasvim sigurno predstojeće izbore gubi.

Budući da je ideološka podjela hrvatskog nacionalnog korpusa na uvjetno govoreći antifašističku i ustašku Hrvatsku činjenica pred kojom ne valja zatvarati oči, a ona je zahvaljujući zdušnom zalaganju predsjednice RH, HDZ-a, Stepinčevce crkve i njenih depandansi kao što su Opus Dei, HRAST, „U ime obitelji“, braniteljskih udruga … dublja nego ikad, Zoran Milanović Narodnu koaliciju može dovesti do sigurne pobjede jedino ako se u predizbornoj kampanji bude obraćao isključivo „antifašističkoj Hrvatskoj“ jer ona je izborno tijelo SDP-a, a to znači potpuno odricanje ili bar ne spominjanje Franje Tuđmana, „stvaranja države“, DR-a, branitelja, „Bleiburga“, Stepinčeve crkve … sve to prepuštajući HDZ-u, koji će uvijek sakupiti svojih 25 - 30 % glasova zavisno od izlaznosti na izbore. I neka im to bude, jer s tim brojem glasova HDZ niti s MOSTOM i „domoljubima“ ne može formirati saborsku većinu, a to znači niti se dokopati vlasti. A uvjet za neophodno „umivanje“ Hrvatske pred samom sobom i pred svijetom je držati HDZ što dalje od vlasti.

Radi nespominjanja svega pobrojanog tokom predizborne kampanje Narodna koalicija sasvim sigurno ne bi izgubila nijedan glas, ali bi mnoge glasove dobila.

A kad bi još Zoran Milanović smogao snage i najavio sekularizaciju Hrvatske, reviziju sramnih Vaktikanskih ugovora, isključivanje vjeronauka iz javnih škola, a kroz smanjenje PDV-a za 1 % (toliko otprilike Stepinčeva crkva stoji državni proračun) i uvođenje crkvenog poreza za financiranje vjerskih zajednica, Narodnoj bi koaliciji donijelo bar 100.000 glasova.

I malo sam rekao, jer ljigavi paternalizam Stepinčeve crkve sve više smeta i sve većem broju iskrenih vjernika. U mojoj okolini nisam upoznao niti jednoga koji bi dijelio mišljenje s Josipom Bozanićem, a kamo li s Vladom Košićem.

Najava daljnjeg jačanja discipline na području državnog fiskusa, provođenje neophodnih reformi u području javne uprave u cilju povećanja njene efikasnosti i smanjenja troškova uvijek nosi glasove, a jednako tako brojne bi glasove donijelo zalaganje za uspostavu funkcionalnog teritorijalnog ustrojstva popraćenu decentralizacijom tako da se uspostavom samoodrživih i fiskalno autonomnih jedinica lokalne uprave i samouprave one učine odgovornima za vlastiti razvoj, ali i razvoj RH u cjelini.

Istra bi, zvali je županijom, pokrajinom, regijom …primjerice, u tom slučaju prestala lupetati o nekakvoj samostalnosti, Julijskoj republici i ne znam čemu još, jer bi u svoju nadležnost dobila brigu o svojem razvoju, školstvu, zdravstvu, cestama, policija bi bila istarska, naravno subordinirana s državne razine, jer taj sustav ne može drugačije biti funkcionalan niti efikasan … vjerujte mi svijet se radi toga ne bi srušio, niti bi RH bila manje hrvatska. Naprotiv!

Ja ne samo da znam, nego sam siguran, da Zoran Milanović ništa od toga napraviti neće i zato će nam upravo on, a ne klerofašisti iz redova Stepinčeve crkve, dovesti na vlast HDZ poslije izbora 11. 09.

Feniks @ 12:58 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, kolovoz 13, 2016

TV-debata dvojice političkih lidera, čelnika najvećih hrvatskih stranaka, Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, mene upućuje samo na jedno, a to je da će se i u narednom razdoblju, neznano dokad, voditi teške rovovske bitke za bolju i neizvjesniju prošlost.

Na to me upućuje činjenica da niti jedan niti drugi ne znaju točno ni tko su bili Tito ili Tuđman, iako Milanović zna da bi Trg sv. Marka trebalo preimenovati i nazvati ga po Franji Tuđmanu, da ne znaju što je to ZDS niti kako se odnositi prema njemu, nemaju stava o istospolnim brakovima, ne znaju što se zapravo dogodilo u Srbu 27. 07. 1941., ali obojica znaju da se to ne treba obilježavati, vjerojatno ne bi, ni nakon Bandićeve objave, točno znali kako je završio 2. Svjetski rat, iako je Milanović, pomalo srameći se spomenuo antifašizam i velik broj Hrvata u redovima antifašističkih boraca.

Strah me je i pomisliti da ih je Togonal upitao za mišljenje o Alojziju Stepincu, ali pitao ih je o Miri Barešiću i spomeniku tom razbojniku u Dragama, nisu znali tko je bio Barešić, osim što je Plenković znao da se „borio za domovinu“.

Obojica međutim znaju za udbaška progone hrvatskih emigranata i udbaška ubojstva političkih neistomišljenika iz redova hrvatske emigracije. I znaju da tim udbašima treba suditi, s time da Milanović misli da bi im trebalo suditi u Hrvatskoj, a Plenković misli da je baš dobro da im se sudi u Njemačkoj i da upravo Nijemci započnu proces lustracije u Hrvatskoj, dok je Milanović sramežljivo protiv provedbe lustracije, rekavši i zašto. I tim „zašto“ taknuo je u samu bit onoga na čemu bi trebao inzistirati u predizbornoj kampanji i dobiti izbore.

Zanimljivo je da o suđenju Perkoviću i „onom drugom“ obojica sve znaju, pa da bi im kao „udbaškim ubojicama“ i trebalo suditi, samo postavlja se pitanje kako suditi samo vojnicima, a ne suditi zapovjednicima koji su i donosili odluke i zapovijedali vojnicima što da rade. Znači nikoga niti ne taknuti od čitave vertikale nalogodavaca zaduženih za sigurnost u državi na čelu sa Saveznim savjetom za zaštitu ustavnog poretka.

I otkud im samo volja da se bave tim ludostima, kao da se bivša država nije imala pravo braniti od terorističkih ugroza, pogotovo onih s njemačkog tla, lažući o tome kako je SDS bivše države, boreći se protiv terorizma, zapravo obračunavala s hrvatskom političkom emigracijom.

Međunarodni terorist Miro Barešić ubije jugoslavenskog ambasadora, a naši junaci nikako da shvate da je to bio teroristički čin, a ne nikakva borba za slobodu niti domovinu.

Uostalom, valjalo bi ih zapitati, ako su već tako revni, zašto ne istraže nalogodavce političkih ubojstava u RH od Milana Krivokuće, Josipa Reihl Kira, Ante Paradžika … kad za Krivokuću ne znaju ni izvršitelje, zašto se ne pozabave zločinačkim divljanjima Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Đure Brodarca … kao da su se oni ponašali autonomno bez znanja onoga čije ime bi trebalo dati Trgu sv. Marka?

Zašto se ne pozabave brojnim ubojstvima civila, paležom, rušenjem i pljačkama za vrijeme VRO „Oluja“ i neposredno poslije nje?

Jer Hrvatska nije „muljevito dno Evrope“ ni radi „jugokomunističkog zločinačkog totalitarnog režima“, ni „političkih ubojstava“ u režiji i izvedbi jugoslavenskih udbaša, ni radi neprovedene lustracije, već radi svega onog zla što je u njoj napravljeno od dolaska na vlast onog čije bi ime trebalo dati Trgu sv. Marka.

A onda i sam Mislav Togonal se izgleda nije baš najbolje pripremio, tako da je uz izostavljeno pitanje o Stepincu, izostalo i pitanje o gradnji „najvažnijeg infrastrukturnog objekta“, „hrvatskog ponosa“, Pelješkog mosta.

Pa nećemo valjda dopustiti onima koji su pokupovali okolne terene i terene na trasi pristupnih cesta da ostanu bez očekivane i enormne zarade, pa radi toga Pelješki most i treba graditi.

Obojica znaju da je hrvatski prioritet i ustavna obaveza hrvatskih vlasti briga o Hrvatima u dijaspori, gdje se sve svodi na one Hrvate koji dijaspora nisu, jer su konstitutivni narod u državi BiH, kojem će u BiH biti to gore što će mu više oči biti uprte u Zagreb i što će više tražiti rješenje svojih problema u Zagrebu.

Jedine odgovorne hrvatske vlasti bit će one koje će Hrvatima u BiH sugerirati da svoje probleme mogu rješavati i riješiti zajedno s druga dva konstitutivna naroda prvenstveno u Sarajevu, a onda i u Banja Luci i Mostaru.

Dijaspora su primjerice Gradišćanski i Moliški Hrvati i drugdje u Evropi, a onda Hrvati u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Novom Zelandu …

No dobro, dečki me nisu impresionirali, volio bih kad bi bilo prilike suočiti se s njima, na otvorenoj sceni na nekakvoj tribini kao što su bile one u Evropskom domu početkom devedesetih.

Pa da malo „utvrdimo gradivo“ u uvjetima kad ne bi mogli ni laprdati što ih volja bez reakcije, niti vrludati poigravajući se s definicijama pojmova.

Da priupitam  malo mlatimudane ne bismo li mi konačno trebali prihvatiti našu prošlost onakvom kakva je ona bila, a ne je svakodnevno pokušavati mijenjati, popravljati i činiti je neizvjesnom, jer prošlost niti možemo promijeniti niti učiniti neizvjesnom.

A i zašto bismo to radili?

Otužno i uglavnom bezsadržajno!

Feniks @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 10, 2016

Turski predsjednik R. T. Erdogan je nezaustavljivo krenuo prema cilju, a koji je točno taj cilj znat ćemo sa sigurnošću tek onda kad i ako ga dohvati, zasad možemo samo pretpostavljati da se radi o potpunom preuzimanju svih poluga vlasti u Turskoj, a ako se to dogodi, ubrzo ćemo shvatiti da je ISIL u usporedbi s tim što nam Erdogan donosi tek zašećerena vodica. Naime Turska nije nekakav Kalifat in statu nascendi, već velika i moćna država sa zaista respektabilnom vojnom silom.

Mislim da ga, nakon po svemu sudeći insceniranog i zato neuspjelog vojnog udara, neki analitičari idu čak tako daleko da tvrde da je taj vojni udar organizirao sam Erdogan, kako bi mogao slomiti moć turske OS, jedinog istinskog čuvara sekularizma u Turskoj, turski narod većinski slijedi i da su Turci u njemu prepoznali autentičnog tumača narodne volje. A kad se to u nekoj zemlji dogodi, odmah treba dati znak za opću opasnost i podići sigurnosne priprema na najvišu razinu. Opasnost po demokraciju u toj zemlji  raste, a jednako tako i po svjetski mir i sigurnost.

Optužujući moćnog, ne samo u Turskoj nego i u svijetu silno utjecajnog, Fethullaha Gülena, čovjeka koji danas živi u SAD i koji je nesumnjivo R. T. Erdoganu pomogao pri njegovom usponu na vlast, s kojim se kasnije razišao pod ne baš posve jasnim okolnostima, da je upravo on organizirao neuspjeli vojni udar, te tražeći od SAD njegovo izručenje, kako bi ga neutralizirao, Erdogan pokušava potpuno preuzeti sve poluge moći u Turskoj.

SAD zasad odolijevaju i ne pokazuju volju i želju da udovolje Erdoganovim zahtjevima, na što on odgovara optužujući SAD za umiješanost u organiziranje vojnog udara. Ali ide i korak dalje, ispričava se Rusiji radi rušenja ruskog bombardera, prihvaća Putinov poziv i posjećuje Rusiju, nagovještavajući novu eru u tursko-ruskim odnosima, pogotovo na gospodarskom planu, a Putin u znak dobre volje najavljuje prekid ruskih sankcija.

Ako dosad i jesmo sve ono što je Erdogan radio i promatrali kao nekakav oblik specifične turske demokracije, vrijeme je došlo kad on pokazuje da tome baš i nije tako i da se nimalo ne šali, jer je u svoj projekt uključio turski narod, što bi u slengu rekli, na najjače.

Erdogan je onaj koji sve vrijeme ISIL-u pruža logističku podršku, pa i kupujući naftu od njega i liječeći ranjene ISIL-ove borce u turskim bolnicama …

A nas Ameri plaše opasnošću po svjetski mir, koja nam tobože prijeti od Sjeverne Koreje, koja valjda jedino sama sebi može biti opasna.

Dovodeći i raspoređujući sve jače vlastite snage, ali i snage NATO-a sve bliže ruskim granicama, ne prestajući nas u Evropi upozoravati na svu opasnost koja nam tobože prijeti od Putinove Rusije, koja Boga moli da surađuje s Evropom, što može samo u miru. Koliko li su samo Ameri svojedobno čekičali po Iranu, upozoravajući nas na tobožnju opasnost koja svijetu prijeti od iranskog nuklearnog programa, a onda je postignut nekakav sporazum na tu temu pa su privremeno prestali, da bi sad ponovo krenuli istinaibog malo zaobilaznim putem, napadajući iransku podršku Hezbollahu, čiji borci su opasni jedino ISIL-u i Izraelu, u pozadini ipak ne odustajući od upozoravanja na silnu prijetnju koju za mir u svijetu, i „naš način života“ i dalje predstavlja iranski nuklearni program. Ameri, Iran, zemlju koju su gotovo sa svih strana okružili vojnim bazama, prikazuju kao veliku opasnost po mir u svijetu i ugrožavanje „našeg načina života“, kao da je Iran rasporedio brojne svoje vojne baze s nepreglednim mnoštvom vojnika na granicama SAD s kanadske i meksičke strane, a u međunarodnim vodama na Atlantiku i Pacifiku rasporedio ogroman broj brodova svoje presnažne ratne mornarice s milijunima vojnika na njima spremnih napasti SAD svakog časa i izvršiti vojno-pomorski desant na američko tlo.

Poslije završetka 2. Svjetskog rata izbile su diljem svijeta raznim povodima desetine lokalnih ratova i ratića, a iza izbijanja 90 % njih stajale su SAD tako da su upozoravale svijet na opasnost od ove ili one zemlje ili od ove ili one snage ili terorističke organizacije u pojedinim zemljama, a zapravo je u pozadini tih poticanja rata bio moćni američki vojno-industrijski kompleks, vječito gladan novca i sirovina, ali i političkog utjecaja. Svaki sukob započinjao je američkim upozorenjima na opasnost koja prijeti svjetskom miru, te „našoj kulturi i našem načinu života“, ma samom našem opstanku.

O „komunističkoj opasnosti“ mislim da ne trebam trošiti riječi, pa je tako i Kuba nakon provedene revolucije i dolaska komunista na vlast postala prijetnja svjetskom miru broj jedan, prijetnja radi koje je skoro valjalo pokrenuti nuklearni rat sa SSSR-om.

Sjetimo se samo sotoniziranja Vijetnama i „komunističke opasnosti“ koja je svijetu prijetila od te siromašne zemlje s Indokineskog potkontinenta, koju su nam Ameri prikazali kao veću od one koju su predstavljali tada moćni SSSR i Kina u usponu. I sve tako dok nisu uvjerili svijet kako tu „komunističku opasnost“ treba suzbiti, a suzbit će je naravno oni svojim moćnim ratnim strojem, jer oni su taj „svjetski policajac“. Ishod tog nepotrebnog i dugotrajnog rata s ogromnim brojem žrtava znamo.

Ili kakvu je tek prijetnju svjetskom miru predstavljala pobjeda socijalista Salvadora Allendea na demokratskim  izborima u Čileu, što je valjalo slomiti fašističkom kontrarevolucijom u organizaciji CIA-e. Ne daj Bože da bi se radilo o  nacionalizaciji čileanskog rudnog blaga, posebno bogatih rudnika bakra.

I da ne nabrajam dalje … uglavnom Ameri naprave nered, dovedu do sukoba, pa i ratnih a onda oni te sukobe kao smiruju, tako da su si sami napravili image dobrovoljnog i dobronamjernog „svjetskog policajca“.

I tako, Iran, zemlja koja tvorno, a ne samo podržavajući Hezbollah, suzbija širenje ISIl-a, predstavlja po Amerima prijetnju svjetskom miru, dok Saudijska Arabija, koja stoji iza ISIL-a i Erdoganova Turska, koja ISIL-u pruža logističku podršku, su valjda jamci mira u svijetu.

A Erdogan se za to vrijeme sve više poistovjećuje s turskim narodom, tobože pažljivo osluškujući njegovo bilo, a onda ga eto kao autentičnog tumača narodnih želja. Tako primjerice turski narod žarko želi da se u tursko kazneno zakonodavstvo vrati smrtna kazna, a tu je odmah Erdogan, koji će narodu tu želju ispuniti. Na stranu to što nitko nikad nije tražio ponovo uvođenje smrtne kazne, sve dok Erdogan tu bubu nije stavio u „narodno uho“, a onda i uvjerio narod da baš taj narod to žarko želi. A to žarko želi jedino Erdogan, jer bi mu uvođenje smrtne kazne omogućilo ponovnu primjenu nekad tako efikasnog osmanlijskog principa održavanja na vlasti koji se zove „otfikariti svaku glavu koja se izdigne“.

Erdogan je, valjda kažnjavajući EU što mu ne da u svoje članstvo, prema njenim granicama usmjerio stotine tisuća izbjeglica najviše s područja ratom opustošene Sirije, čijem je nastanku svojim radom na rušenju sirijskog predsjednika Bashara al Asada i pomaganjem ISIL-u i sam obilno pridonio.

Ali eto R. T. Erdogan  i Turska pod njegovim vodstvom nisu prijetnja ni miru ni „našem načinu života“, jer Erdogan je samo autentični tumač volje turskog naroda.

Ili samo još nije dovoljno razljutio Amere, koji se više od svega boje gubitka vojnih baza na turskom tlu, a posebno se to odnosi na mega-bazu Incirlik, pa će do tog vremena Erdogan za Amere biti „kurvin sin, ali naš kurvin sin“. Ako oni u međuvremenu „pogrešno“ ne protumače ovo Erdoganovo zbližavanje s Putinom, tko zna, pa možda i Turska krene putem ubrzane „demokratizcije“.

A možda se Ameri u potaji spremaju „demokratizirati“ Iran, na način na koji su uspješno „demokratizirali“ Irak i Libiju, a na „demokratiziranju“ Sirije još rade zajedno s ISIl-om.

I sasvim na kraju, pitam se nije li možda moćna A. Merkel jako potcijenila R. T. Erdogana?

Feniks @ 10:21 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 7, 2016

Kao i svake godine, tako i ove, u Kninu je 05. 08. održana centralna proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, na taj dan s kninske Tvrđave hrvatski politički establishment ili bar jedan njegov dio narodu podvaljuje proglašene istine, držeći ga maloumnim, kao da narod ne zna da se radi o lažima i obmanama koje je lansirao Franjo

Tuđman, kako bi opravdao svoje sulude „državničke“ poteze, kojima je doslovce uništio potencijalno prosperitetnu državu kakva je bila Hrvatska, bogata i nezadužena, u trenutku kad joj se on „popeo na grbaču“.

Danas je RH siromašna i prezadužena zemlja, rastrzana ideološkim i drugim podjelama u hrvatskom nacionalnom korpusu, postala je  „daleka i beznačajna periferija Evrope“, kako je to za vremena upozoravajući pretskazivao Ante Marković, „muljevito dno Evrope“ kao ju je okarakterizirao The Economist.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, kako se službeno imenuje proslava „veličanstvene“ VRO „Oluja“, odnosno njenog okončanja, a time i okončanja DR, kad su snage HV ušle u napušteni Knin, slavio se sve do 2015. na dva mjesta, službeno u Kninu, uz političarske govorancije i „kađenja“ samima sebi i hrvatskim braniteljima, a guslarski neslužbeno se taj Dan koji se sve vrijeme u redovima „stožerne hrvatske stranke“, njenih ustaških satelita, klerofašista iz redova KC i s njima povezanih družbi, doživljavao i slavio kao Dan pobjedonosnog ustaškog okončanja 2. Svjetskog rata, u Čavoglavama, rodnom mjestu opjevanog i raspjevanog „heroja DR“, Marka Perkovića Thompsona, podalje od očiju javnosti.

No toj dvojnosti je 2015. na kraj stala predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, objedinjujući proslavu u jedinstvenu manifestaciju koja se održava u Kninu. Već lani bilo je jasno vidljivo da pomalo prevladava ustaški karakter te manifestacije, što je posebno došlo do izražaja kroz veličanje predsjednice RH i predstavnika HDZ-a, a pogrde i vrijeđanja predstavnika „nenarodne“ vlasti iz redova Kukuriku koalicije uz pokoji ZDS. Ipak istini za volju lani je taj ustaški „štih“ proslave bio jasno uočljiv, ali ipak nije bio prevladavajući.

Ali su se zato ove godine ustašama i ustašovanju otvorile sve rajske dveri, kad je nakon predsjedničinog programatskog, predizborno u korist HDZ-a, intoniranog govora i nesuvislog lupetanja „predstavnika branitelja“, uslijedio marš bivših pripadnika „crne legije“ odnosno IX bojne HOS-a „Vitez Rafael Boban“ uz skandiranje ZDS i pjevanja ustaških pjesama što su sve mirno i nezainteresirano promatrali pripadnici policije, okupljeni građani pozdravljali pljeskom, a časnici HV, doduše ne svi, podizanjem palca i pljeskom. Tokom dana se na razno-raznim mjestima u gradu i razno-raznim, pa i čisto alkoholnim povodima, klicalo ZDS, što je naravno kulminiralo navečer na dobrotvornom koncertu na kojem je glavna zvijezda večeri bio već spomenuti Marko Perković Thompson.

Istini za volju policija je kasnije iako nevoljko napisala nekoliko valjda prekršajnih prijava, pa i samom Thompsonu radi ZDS, koje će se naravno „izgubiti“ negdje u proceduri, tako da ćemo 05. 08. dogodine u Kninu, ne bude li kakvih vrućih pljuski iz svijeta, svjedočiti isključivo ustaškoj manifestaciji.

Ja osobno, ne dovodeći ni u jednom trenutku u pitanje pravo hrvatskih vlasti da zaštite ustavno-pravni poredak i teritorijalnu cjelovitost RH, pa i da pobunu vlastitih državljana okončaju i silom, radi svih onih popratnih pojava koje su pratile VRO „Oluja“, od ubojstava civila, razaranja, paleža i pljački, kojima je nekoliko tisuća kvadratnih kilometara hrvatskog državnog teritorija pretvoreno u spaljenu zemlju, ali i kao direktnog uzročnika egzodusa preko 200.000 vlastitih državljana, „Oluju“ nikad ne bih slavio. Prvenstveno radi ipak prebrojnih ubojstava civila, koji su odlučili ostati u Hrvatskoj, koja se ne mogu ničim opravdati, a radi svoje brojnosti niti ubijene, nerijetko na krajnje svirep način, označiti kao kolateralne ili žrtve slučaja.

Koliko je meni poznato hrvatske se vlasti službeno srpskom narodu nikad za ta zvjerstva ispričale nisu.

A trebale su, a morale su, jednako kao što su morale i trebale identificirati počinitelje i dovesti ih pred lice pravde, a nisu. I vjerojatno nikad i neće.

Kao što vjerojatno nikad neće iskreno i nedvosmisleno pozvati prognane Srbe da se vrate.

I nadalje će se, pa makar samo iz inata, slaviti „najveću vojnu pobjedu u hrvatskoj povijesti“, koju je bez ijedne bitke, ako izuzmemo nešto čarki na Baniji, „pobjedonosno okončala hrvatska vojska“ pobjedom nad „trećom komunističkom silom svijeta i četvrtom vojnom silom u Evropi“, koju su činila tri „krajiška korpusa“ s valjda po 5.000 vojnika u svakom, vojnom silom koja gotovo da nije ni pokušala pružiti otpor i braniti svoju „državu“.Bez obzira na nespornu ulogu Amera i sva pretjerivanja, vjerojatno nitko ne bi riječi rekao da se u toku same operacije i neposredno po njenom završetku nije dogodilo ono što ima sva obilježja zločina protiv čovječnosti, a to je nešto čega bismo se trebali stidjeti, a ne to slaviti i još proglašavati veličanstvenim.

Osobno mislim da samo idiot može izjaviti da je VRO „Oluja“ bila „etički čista kao suza“ sve da osim iseljavanja/progona preko 200.000 vlastitih državljana, kakogod se to pokušalo prikazati kao samoiseljavanje/samoprogon, nije bilo drugih „popratnih pojava“, iza kojih je ostala pusta i spaljena zemlja i sva ona pobijena starčad koja je nasjela na Tuđmanova obećanja pa ostala u svojim domovima.

I onda to još ne slaviti dostojanstveno, pa i uz odavanje pijeteta žrtvama, nego pretvoriti u ustaški dernek je i neprimjereno i tužno i ružno.

Tamna sjena nekih mračnih oblaka u obliku slova „U“ zastrla je proslavu, ograđivanje predsjednice RH i njena osuda ustaških divljanja ne može dovoljno pokvariti ni samo onaj „umjetnički dojam“ koji su svojim „performansom“ ostavili bivši pripadnici IX bojne HOS-a „Vitez Rafael Boban“.

Da, osudili su i ogradili se od kninskih događanja i mnogi drugi, tko koliko iskreno njima na dušu, još brojniji pojedinci s javne i političke scene kao i udruge civilnog društva su uputili svoje proteste i iskazali ozbiljnu zabrinutost, ali će se eskalacija ustaštva nastaviti sve dok promocija fašizma ne prestane biti pravo na drugačije mišljenje i postane dijelom kaznenog progona.

 

Feniks @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 4, 2016

Dvojica njemačkih sudaca, Bernd von Heintschel-Heinegg i Manfred Dauster, kroz presude Krunoslavu Pratesu, te Perkoviću i Mustaču obogatili su pravnu znanost novim pravilom, prema kojemu bi se bespogovorno vjerovalo tužiteljima i optuženicima to strože kazne izricale, što im je krivnja manje dokazana.

Naime svi osporavatelji prava na opstanak bivše nam zajedničke države, pa onda i njenog prava da šiti svoj ustavno-pravni poredak i sigurnost vlastitih građana od terorističkih ugroza, u koje sude svi ustašuljci i klerofašisti, dakle svi „stvaratelji države“, „lustratori“, suočavatelji s prošlošću … rječju svi oni koji „nešto drže do sebe“ i proglašenih istina, ne samo da su došli na svoje, nego naprosto orgazmiraju, nakon što je sudac Manfred Dauster predsjedavajući Vijeća na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu u prvostupanjskom procesu osudio Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu s predumišljajem Stjepana Đurekovića.

Ti što orgazmiraju su oni isti koji su se topili od miline kad su hrvatski sudovi, kršeći hrvatske zakone, donijeli odluke da se Josipa Perkovića i Zdravka Mustača temeljem EU uhidbenog naloga izruči Njemačkoj.

Pišući moj blog pod naslovom „Kome to i za što sudi njemački sud?“, već 29. 11. 2014. zaključio sam, sudeći prema nadasve ignorantskom, bahatom i osionom ponašanju predsjedavajućeg Vijeća, suca Manfreda Daustera, da je on tu osuđujuću presudu već napisao, pa ispada da je suđenje tek trebalo potvrditi njegova ni na čemu valjanom zasnovana „saznanja“ o motivima za Đurekovićevo ubojstvo za koje je po njemu nalog dao bivši visoki partijski i državni funkcioner bivše države Mika Špiljak, a da je to u operativnom smislu odradio Josip Perković po nalogu Zdravka Mustača.

Sudac je to naprosto znao, bojim se samo da sam pokojni Špiljak to nije znao.

O da, vrli pripadnik Herrenrasse vjeruje svojim tužiteljima i uopće ga ne buni tužiteljeva „preciznost“ kad ovaj tvrdi: „Zdravko Mustač je krajem 1982. ili početkom 1983. ovlastio Perkovića da započne s pripremama za likvidaciju Stjepana Đurekovića”.

Predsjedavajućem Vijeća Manfredeu Dausteru na pamet ne pada da bar pokuša istjerati stvari na čistac i natjera vrlog tužitelja da bude bar malo vjerodostojniji, pa da ga primjerice priupita, čekaj malo, jel' to bilo '82. ili '83., pa ako već ne znaš koji je dan bio, reci nam bar u kojem je to mjesecu bilo i kako je to Mustač „ovlastio“ Perkovića, usmeno, kablogramom, strogo pov. dopisom, te ima li uopće ikakav dokument koji bi neposredno ili posredno dokazivao takvu tvrdnju tužitelja, kojemu to nisu ni Bože Vukušić i drugi „krunski svjedoci“  znali reći.

Ne, ne zanima njega to, ne zanima ga ni stvarni motiv, ni zašto je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, čije samo postojanje vrli suda ignorira, donio odluku da se Đurekovića onemogući, ne zanima ga ni tko je doista ubio Đurekovića, ne zanima ga ni više nego traljav rad bavarske policije prilikom uviđaja poslije ubojstva, pa onda svaki inspektor ima svoju verziju događaja, te ubojice su čekali ispred garaže, te ne, ušli su garažu i dočekali Đurekovića, „ključonošu „ Pratesa se i ne spominje, a i zašto bi, njega je jedan drugi „dauster“, Bernd von Heintschel-Heinegg, „riješio“, „odrezavši“ mu kaznu doživotnog zatvora nakon što mu je 2008. u sudskom postupku izvan razumne sumnje dokazao da ovaj nije ubio Đurekovića niti je sa činom ubojstva imao ikakve veze, kao niti famozni ključ, kao nekakva ključna činjenica koja je u slučaju Đureković bila najodlučnija. Najednom ključ, koji je Pratesu donio kaznu doživotnog zatvora, više nikome nije važan.

Ne, predsjedavajućeg Vijeća suca Manfreda Daustera istinski nije zanimalo ništa izvan kategorije  difamiranja bivše države i prikazivanje njenih čelnika maloumnim, zato on samo tepe svoje i samo i dalje vjeruje u tužiteljeve više nego „određene“ formulacije iz optužnice kako se „Perković neodređenog dana, na neodređenom mjestu sastao s neodređenim ljudima“ …

O da, reći će sudac Dauster u obrazloženju presude i ovo: „Motiv za uklanjanje Đurekovića utemeljen je kako njegovim neprijateljskim djelovanjem i upletenosti u malverzacije u Ini. Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao veliki teret za republičko vodstvo.“

I ovom formulacijom sudac pokazuje da ne barata činjenicama, nego da naprosto „nabada kao ćorava kokoš“ i nagađa, jer se kriminalom u INI bavio Đureković, bilo je to vrijeme embarga na isporuku nafte koje su arapske izvoznice nafte nametnule Zapadu, SFRJ je mogla nabavljati nafte koliko je htjela, naravno ako je mogla platiti, što je promućurni Đureković prepoznao kao priliku, nafta je tobože kupovana za INU, a onda su tankeri pretovarivani na otvorenom moru i nafta je završavala u nekoj od zemalja pod embargom, naravno uz puno višu cijenu, razlika je išla u džep posrednika.

Tako je to nesmetano išlo jedno vrijeme sve dok izvoznice nafte, sve članice Pokreta nesvrstanih, nisu prokljuvile da im embargo ruši zemlja lider Pokreta, pa su žestoko protestirali kod jugoslavenskih vlasti, koje nisu imale kamo nego pokrenuti istragu i prekinuti taj za pojedince i INI unosni „business“.

Kad je Đureković iza svojih leđa osjetio dah organa gonjenja, bježi u Njemačku, gdje se prikazuje kao žrtva političkog progona. Jer odavanje povjerljivih podataka i špijuniranje u korist BND-a je zapravo opozicioni politički rad.

Manijakalno piše knjige, zapravo političke pamflete, optužujući režim u bivšoj državi da ga je proganjao radi njegovog hrvatstva i prokazivanju kriminalnih radnji u INI, V. Špiljka, sina istaknutog partijskog i državnog funkcionara Mike Špiljka.

Predsjedavajući Vijeća nikako da dokonta da bi ubojstvo Đurekovića u tom trenu daleko više škodilo i istrazi, a onda i samom Špiljku, te „da kriminal u INI“ nije motiv nikome da  zauvijek ušutka Đurekovića. Špijunaža u korist BND-a je, ali ne samo to, već to što se Đureković po dolasku u Njemačku odmah povezuje s ekstremnom ustaškom emigracijom kojoj plaća "zaštitu", pa njegova "ušteđevina" kopni silnom brzinom, jer je društvo kojem se priklonio kronično gladno novca. Naravno za potrebe "oslobođenja Hrvatske od velikosrpskog ropstva", kako će oni reći, za terorističke aktivnosti, kažem ja.

E, tu smo, financiranje terorističkih aktivnosti u sprezi s odavanjem tajni, pa i vojnih, stranoj sili već jest motiv. Samo taj motiv u glavu suca Manfreda Daustera ne stane, ruši mu koncepciju o „maloumnosti“ Mike Špiljka.

Klizeći strogo u politiku, sudac Dauster se ne libi u obrazloženju presude izreći i sljedeće: „Nadamo se da će u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije doći do znanstvenog sučeljavanja s ovim povijesnim razdobljem. Koliko je to polje tamo neistraženo dovoljno govori činjenica da smo morali kao vještake pozvati jednog danskog i jednog njemačkog povjesničara.“

Jer naravno samo ti povjesničari su oni koji bivšu SFRJ gledaju očima Manfreda Daustera, kao državu koja nije imala pravo na postojanje, kao državu koja je po svojem društveno-političkom uređenju ostala zacementirana u drugoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća ili u najbolju ruku po svemu jednaka bivšoj DDR ili Ceauscecuovoj Rumunjskoj, one povjesničare koji bi mu to potvrdili zaista teško može naći na tlu bivše države, mislim da to ni Josip Jurčević ne bi mogao.

Prema navedenom mene sudac Dauster podsjeća na onog gospićkog suca koji će sudeći nekom Srbinu nesretnika osuditi i kao krivca za sve turske zulume.

Suđenje je najbolje opisao Josip Manolić rječima: „Ovo suđenje je bilo utakmica na jedan gol, i to bez obrane. A gdje su ti današnji hrabri suci bili prije trideset godina?“

Feniks @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 29, 2016

Kad u jednoj punopravnoj članici EU, koja svoj nastanak i opstanak, više od ijedne druge članice, osim Slovenije, može zahvaliti svojim antifašistima i antifašističkoj borbi, u punom smislu tih riječi, policija mora čuvati antifašiste od fašista pri obilježavanju jednog od antifašističkih spomendana, onda mirno možemo govoriti o fašističkom revivalu u toj zemlji.

Zemlja je naravno Hrvatska, a spomendan je Dan ustanka naroda Like po novom, a po starom je to bio Dan ustanaka naroda Hrvatske i BiH, jer masovni ustanak je tog 27. 07. 1941. počeo u Srbu, kao odgovor na ustaška zvjerstva pri kojima su „brisana“ čitava sela većinski nastanjena Srbima.

Fašizam je naravno ustaštvo, kao njegova hrvatska inačica, opskurna fašistička organizacija bez uporišta u hrvatskom narodu, koje je Hitlerovom voljom dovedeno na vlast u tzv. NDH, kvislinškoj tvorevini koju je uspostavio Hitler na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije, čiji je režim po surovosti doveden do monstruoznih razmjera, tako da su ustaše po svireposti daleko nadišle svoje uzore i gospodare.

Poslije fašističke kontrarevolucije koja je pod vodstvom Franje Tuđmana izvedena u Hrvatskoj, a koja se prema proglašenim istinama zove DR u funkciji stvaranja države, iako se radi o ratu za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, jer Hrvatska je prema teoriji države i prava i dotad bila država, dolazi do naglog bujanja ustaštva, prvenstveno zahvaljujući Tuđmanovoj politici pomirbe.

Ta ideja pomirbe, izvorno pomirbe sinova ustaša i partizana, je ideja Vjekoslava Maksa Luburića, „generala Drinjanina“, s osnovnom namjerom da ustaštvo u Hrvatskoj dobije legitimitet i da ga se na taj način izvede na hrvatsku javnu i političku scenu. To je Tuđman u Norvalu obećao učiniti u zamjenu za ustašku podršku na njegovom usponu prema vlasti

Tuđmanovim dolaskom na vlast ustaštvu se otvaraju sva rajska vrata do te mjere da će to na kraju završiti provedbom fašističke kontrarevolucije, rušenjem Jugoslavije i masovnim izgonom Srba iz Hrvatske, da o povlaštenim mirovinama pripadnicima ustaške vojnice i domobranstva, povijesnom revizionizmu i sustavnom rušenju i uništavanju spomenika antifašističkoj borbi i ne govorimo.

Uništen je bio i spomenik u Srbu, ali je uz velike napore SNV i SABA obnovljen 2010., pred kojim se 27. 07. obilježava Dan ustanka naroda Like.

Taj početak ustanka je ustašama crvena krpa pred očima oni ga obezvrjeđuju na sve moguće načine, to je za njih „četnički napad na mladu hrvatsku državu“, premda antifašistički karakter ustanka u Srbu uopće nije sporan.

Ustaše, posebno oni okupljeni oko A-HSP, pokušavaju svake godine onemogućiti obilježavanje toga Dana.

Tako su i ove godine dobili i dozvolu za okupljanje, jer za zadarsku policiju u njihovom okupljanju nije bilo ničeg spornog, pa postavili i šator pored spomenika ne bi li onemogućili svečanost, tako da ih je policija uklonila tek nakon što je ministar Vlaho Orepić, koristeći svoje diskreciono pravo, to ustaško okupljanje zabranio.

U svojim nastojanjima obezvređivanja antifašističke borbe Keleminčevi ustaše imju moćnu podršku iz braniteljskih redova i redova KC, ove godine se iskazao hrvatski general, pas rata  i janjevačko zlo, polupismeni Željko Glasnović, koji bi nas „poučio“ o povijesnim činjenicama vezanim za ustanak u Srbu. Njemu se pridružuje ličko-senjski biskup u miru Mile Bogović, koji grmi o četničkim zločinima nad Hrvatima u Boričevcu, kao da oni nisu direktna posljedica bezbrojnih do tada počinjenih ustaških masovnih zločina nad Srbima. Naime Vjekoslav Maks Luburić je temeljito od Srba „čistio“ Liku i Krajinu.

Nitko ne negira da je u redovima ustanika bilo i četničkih elemenata, kao niti to da je bilo pojava osvetničkog zločina nad hrvatskim i muslimanskim življem, ali niti su ga organizirali niti vodili četnici, nego komunisti motivirani vlastitim revolucionarnim zanosom ali i radi zaštite srpskog stanovništva od ustaškog genocida.

Ustanak u Srbu 27. 07. 1941. valja promatrati s aspekta ukupnosti 2. Svjetskog rata pa njegov izraziti antifašistički karakter ne može narušiti niti moguće marginalno sudjelovanje  ponekog četnika u njegovom pokretanju, kao ni zločini počinjeni nad Hrvatima i Muslimanima koji su zahvaljujući angažmanu komunista ubrzo potpuno suzbijeni.

Koliko obezvrjeđivanju Dana ustanka pridonosi izostanak poznatih lica s hrvatske političke i javne scene pri svečanom obilježavanju, upitno je, ali da to ustaškoj bulumenti okupljenoj oko A-HSP daje vjetar u leđa je neupitno.

No nisam sve ovo napisao radi svečanog obilježavanja Dana ustanka, a niti radi osporavanja karaktera ustanka, već radi toga što je za zabranu ustaškog okupljanja tehnički ministar unutarnjih poslova morao posegnuti za svojim diskrecionim pravom, jer je to okupljanje za zadarsku policiju po svemu sudeći bilo potpuno u redu, a ponašanje okupljenih prihvatljivo.

 

Feniks @ 18:29 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 27, 2016

I upravo kad pomislimo da su proustaški i klerofašistički nastrojeni „Tuđmanovi sinovi“ u svojoj borbi i nastojanjima za popravljanjem prošlosti i njenom činjenju neizvjesnom makar malo „prikočili“, oni nas iznenade nekom novom ludošću iz područja povijesnog revizionizma.

U uvjetima kad iz svih resora državne vlasti cure informacije i gotovo ništa ne može ostati tajnim, čak ni ono što bi, bar za neko vrijeme i ne samo radi nas, moralo ostati tajnom, u potpunoj je tajnosti izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, navodno na zahtjev nećaka Alojzija Stepinca, Borisa Stepinca, izvršilo reviziju sudskog procesa vođeng protiv Alojzija Stepinca 1946. u Zagrebu.

Nitko baš ništa nije znao o tom „opsežnom“ zadatku za koji je, pretpostavljam, izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem i u sastavu, Ivan Turudić, trebalo otprilike toliko vremena koliko mu je bilo potrebno za sastavljanje odluke o poništenju sudskog procesa Stepincu iz 1946. godine i njenog obrazloženja.

I ne bez vraga, ročište izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu je, za razliku od suđenja Stepincu 1946., bilo zatvoreno za javnost.

Na ovu odluku vjerojatno neće biti žalbi, navodni podnositelj zahtjeva je izjavio da je s odlukom zadovoljan, a predstavnik DORH je već izjavio da „nema ništa protiv revizije“.

Teško je očekivati da bi to učinila neka od organizacija Srba u Hrvatskoj, a mislim da ništa sličnog neće pasti na um niti SPC u RH. Mislim da će se radi trgovine u toku i službene srbijanske vlasti ograničiti tek na mlitavo rogoborenje i izražavanje neslaganja kroz službene proteste, ne očekujem povlačenje veleposlanika na konzultacije.

Frka bi možda jedino mogla nastati ako se u kola upregne ona organizacija čikaških Srba, koja je Amerima pripremila one neugodnosti tužbom za sudjelovanje u „Oluji“.

Tko bi se drugi mogao žaliti? Samo oni koji su izvan dosega hrvatske pravde i hrvatskih branitelja, možda tek Ephraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, koji se već izjasnio ili Margelov institut iz Zagreba.

Dakle tuđmanolikima nije bila dosta odluka Hrvatskog sabora iz 1992. kojom je poništeno suđenje Stepincu, donošenjem »Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu«, jer, avaj, ta odluka je čisto političke naravi i ne govori ništa o Stepinčevoj nevinosti ili krivnji, jer o tome jedino može odlučiti sud, pa se onda prvo pribjeglo noveliranju postojećeg Kaznenog zakona kako bi takva revizija sudskih procesa bila zakonita, a potom i paz' sad, ne obnovi procesa, nego kao njegovoj reviziji, čime si je zapravo Županijski sud u Zagrebu prisvojio ovlasti Ustavnog suda.

Rezultat revizije je upravo onakav kakav je jedino i bio moguć u postojećim društvenim i političkim okolnostima, stanju duha nacije, stanju hrvatskog pravosuđa i stanju u glavi suca Turudića.

Da sad ne ulazim u detalje, dopustite mi da malo špekuliram, naime niti ovo poništenje sudskog procesa iz 1946. baš ništa ne govori o Stepinčevoj nevinosti ili krivnji, tako da je i ta odluka isključivo političke naravi skrojena prema željama naručitelja, hrvatskih klerofašista prvenstveno.

Namjera im je vjerojatno da prikrijepe zahtjev za ubrzanje postupka Stepinčeve kanonizacije, premda ne znam kako bi to moglo djelovati na papinu odluku, ali tako, pretpostavljam, oni misle.

Bez vraga nije i razmišljanje o mogućim sumnjama priprostog puka, kojega su gotovo uvjerili u Stepinčevo žrtvovanje, mučeništvo i skončavanje kao posljedice trovanja kojem su ga navodno podvrgle komunističke vlasti, uzrokovanim papinim odgađanjem dosad nekoliko puta najavljivanog proglašenja Stepinca svetim.

O nevinosti ili krivnji osuđenika može odlučivati samo sud u žalbenom postupku ili kroz obnovu procesa.

Samo kad je o tome riječ, ne znam je li u ono vrijeme igdje na svijetu postojalo iole nepristrano sudsko vijeće koje je moglo Stepinca osloboditi krivnje.

Jer Stepinac nije one 1946., kad se nove vlasti bore da sačuvaju usta iznad vode, bio optužen radi djela nečinjenja, čemu je KC bila sklona puno puta u povijesti i od čega nije bila imuna ni crkva u Njemačkoj za vrijeme nacističkog režima, kad je kukavički šutjela, kad radi svojeg poslanja šutjeti naprosto nije smjela.

Stepinac je otišao korak dalje, on je kao primas Crkve u Hrvata, počevši s pastoralnim pismom od 12. 04. 1941. obvezao hrvatsko svećenstvu na potpunu suradnju s ustaškim vlastima, vrijeme će pokazati najmonstruoznijim vlastima na tlu Evrope ikad, a s tim režimom je i sam najprilježnije surađivao čitavo vrijeme rata.

Pri samom kraju rata svojim pastoralnim pismom od 28. 03. 1945. Stepinac poziva hrvatsko svećenstvo na nesuradnju s novim komunističkim vlastima, sam i poslije rata nastavljajući živjeti u tzv. NDH, iako je potonja bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke prestala postojati. On naprosto nove vlasti niti priznaje, niti prihvaća, kao borbeni antikomunist poput svojeg duhovnog oca pape Pia XII vodi križarski rat protiv onih koji sami jesu ateisti, ali koji u svojem programu nemaju borbeni ateizam i time se razlikuju od svih drugih KP u svijetu.

A uz svu bijedu i siromaštvo u ratom opustošenoj zemlji uz divljanja četničkih, ustaških i balističkih bandi i slamanja „džepova otpora“, novim vlastima je najmanje trebao sukob s moćnom vjerskom organizacijom.

Dakle KC u Titovoj Jugoslaviji nije prijetila zabrana postojanja, niti zabrana djelovanja, niti njeno odvajanje od Vatikana, kako se to sve vrijeme pokušavalo prikazati kao razlog sukoba između Stepinca i vlasti, koje su od njega se samo tražile da prihvati realnost i odstupi od doktrine borbenog antikomunizma pape Pia XII.

Nove vlasti su tražile da vjerske zajednice i organizacije djeluju u uvjetima stroge sekularnosti, što uz konfiskaciju enormne crkvene imovine je za njega i KC, kojoj je bio na čelu, predstavljalo veliki šok.

Vlasti su mu pokušavale dati do znanja da su one tu, da ne kane odstupati, da je njihova ideološka opredijeljenost komunistička i da se pakla ne boje, ta radilo se o ljudima koji su u četiri ratne godine kroz pakao prošli.

Dali su mu do znanja da se ne kane neprijateljski ponašati ni prema vjernicima ni prema KC, ali da će sudski goniti sve one koji su se ogriješili o narod radi kolaboracije s okupatorom i ustaškim vlastima, pa i klerike.

Stepinac nije odustajao napadao je i grizao žestinom koju nikad nije pokazao prema ustaškim vlastima, nastavio je povezan s ustaškom emigracijom živjeti u tzv. NDH, a s napadima nije prestajao ni nakon Titovog upozorenja papinskom nunciju Josephu Hurleyu, da će Stepinca radi njegovog protunarodnog djelovanja i nedvojbene suradnje s okupatorskim i ustaškim vlastima za vrijeme rata,  a i poslije njega,  izvesti pred sud i onemogućiti ga u njegovom u suštini neprijateljskom djelovanju, dopuštajući kao alternativu jedino da ga papa povuče u Vatikan.

Na suđenju, potpuno otvorenom za javnost, koje se obzirom na vrijeme i okolnosti nije bitno razlikovalo od suđenja kolaboracionistima diljem Evrope, jer da je, onda bi već tada strani izvjestitelji sa suđenja, bar oni britanski i američki, pisali o namještenom političkom procesu, a vjerojatno bi i američki predsjednik Harry Truman udovoljio molbi pape Pia XII i intervenirao kod Tita, Stepincu je dokazana krivnja po svim točkama optužnice osim po onoj da je bio ratni zločinac.

 Vlasti su čak i poslije Stepinčeve osude, pokazivale dobru volju, pa su sve do 1948. dopuštale i vjeronauk u osnovnim školama, ali kako je jedan dio svećenstva, rekao bih veći, nastavio poput Stepinca živjeti u tzv. NDH, vlasti su naprosto morale „pokazati zube“ i dovesti stvari u red.

Da bi se uopće moglo govoriti o Stepinčevoj tobožnjoj žrtvi i mučeništvu, kao znakovima njegove svetosti, valjalo bi prvo uništiti najvećeg svjedoka koji nepristrano govori o Stepinčevoj ne samo suradnji nego i potpunoj predanosti ustaškom režimu, dakle izuzeti iz fundusa NSK sve primjerke katoličkih listova i časopisa, koji su izašli u Hrvatskoj '41. do '45. i spaliti ih, moleći Boga da nisu sačuvani i negdje drugdje, potom uništiti pisane iskaze brojnih svjedoka, ne samo onih koji su svjedočili na suđenju, uništiti brojne knjige u kojima je opisano Stepinčevo djelovanje, uništiti Stepinčev osobni dnevnik, koji ga najbolje predstavlja kao zadrtog nacional-šovinista i antikomunista, a onda ušutkati i ne tako malobrojne Stepinčeve kritičare iz redova same Crkve, od kojih je najznačajniji jedan od najvećih katoličkih mislilaca na ovim prostorima, fra Marko Oršolić, bosanski franjevac iz provincije Bosna Srebrena, priznati katolički mislilac i teolog, autor knjiga "Zlodusima unatoč" i "Zlodusima nasuprot", poznat i po tome što je rekao da on "ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac"

Rekao je fra Marko Oršolić, kao dobar poznavatelj lika i (ne)djela „sluge Božjeg Alojzija Stepinca“ i još neke istine koje se tiču našeg blaženika:

„Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili. Problem ovdje je bilo držanje papa Pia XI i Pia XII.“

Da, odmah po završetku rata 1945. Njemačka biskupska konferencija priznala je svoje grijehe i zamolila za oprost i njemački narod i čitav svijet, osudivši nacional-socijalizam i distancirajući se od njega.

Fra Marko Oršolić učinit će i korak dalje, pa između ostalog reći:

„Katolička crkva u Hrvatskoj nikada se nije ogradila od nacionalsocijalizma ili ustaštva. To nije uradio ni papa Pio XII. On je šutio i tu šutnju kasnije pretvorio u antikomunizam.“

„Alojzije Stepinac nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To vrijeme je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo.“

Radi mogućih pitanja o ulozi KC, a posebno ulozi Alojzija Stepinca u tzv. NDH za vrijeme rata, predstavnici Crkve u Hrvata izbjegavaju i ne dolaze na skupove na kojima se makar može očekivati da bi im mogla biti postavljana pitanja na tu temu.

Da Stepinčeva crkva, kako je vole zvati i danas ima više nego blagonaklon odnos prema ustaštvu i tzv. NDH ne treba posebno govoriti, ta Crkva je naprosto impregnirana ustaštvom.

Alojzije Stepinac se možda baš i nije slagao s ustaškim metodama, ali je svakako blagoslivljao cilj, tzv. NDH, Katoličku državu Hrvatsku, kako joj je on tepao, kao da je bilo moguće odvojiti tu državu od ustaškog pokreta i ustaške strahovlade.

Stepinac, umjesto da se u svoje ime i u ime KC, kojoj je bio na čelu, distancira od rasnih zakona, kao što je to učinila Slovačka biskupska konferencija,  traži od ustaških vlasti npr. da Židovi samo plate oznaku (zaboga pa država je imala troškove) Davidove zvijezde na žutoj traci, ali da je ne trebaju nositi, traži i humanije postupanje prilikom transporta izopćenih (Židova, Srba, Cigana ...) prema Jasenovcu i drugim stratištima.

O da, prokazat će on 1943., poslije saznanja da su mu ustaše ubili brata (danas se to zlodjelo pripisuje Nijemcima), Jasenovac kao ljagu na hrvatskom imenu, smetnuvši s uma da to može biti jedino ljaga na imenu ustaškog pokreta.

Dakle Alojzije Stepinac je sve znao, sa svime bio upoznat, pa ipak je surađivao, primio od poglavnika visoko odličje, uz Papu Pia XII zajedno s Pavelićen zdušno radio na pokušaju očuvanja tzv. NDH i poslije rata, kad mu je bila namijenjena i uloga hrvatskog Karla Doenitza, prema kojoj bi postao šef države, jer bi Pavelić demisionirao u njegovu korist prenoseći na njega sve svoje ovlasti. Samo protiv odluka Teheranske konferencije „velike trojice“ se jednostavno nije moglo.

I da završim izjavom već spomenutog Ephraima Zuroffa iz Centra Simon Wiesenthal: „Odluka zagrebačkog Županijskog suda o poništenju presude nadbiskupu Alojziju Stepincu je apsolutno sramotna i užasna i njom se nastoji promijeniti povijest.“

 

Feniks @ 11:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Linkovi
Brojač posjeta
190070
Index.hr
Nema zapisa.