Moj internet dnevnik
Protiv struje
Blog
četvrtak, prosinac 7, 2017

Gotovo svi u EU primili su s nevjericom reakcije na pravomoćnu presudu šestorici čelnika HR HB, prvenstveno službene Hrvatske, posebno premijera, predsjednice RH, Predsjednika Hrvatskog sabora, ministrice vanjskih poslova …,  a onda i razno-raznih udruga i udruženja kako u RH, tako i u redovima BiH Hrvata, posebno onih iz HR HB, koja očito nikad nije prestala postojati. Reakcije političara diljem svijeta, kao i one u medijskom prostoru demokratskih i ne samo evropskih zemalja kretale su se od čuđenja, preko prijekora sve do žestokih osuda takvih svima nerazumnih stavova stavljanjem u službu obrane pravomoćno osuđenih zločinaca.

Najdalje je u osudi otišao najutjecajniji skandinavski dnevni list „Aftonbladet“, koji je prvenstveno zahvaljujući izjavama Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, naslovom "Hrvatima nije mjesto u EU, oni slave kult zločinca Praljka" čak u pitanje doveo pravo RH na članstvo u EU:

“To se događa u zemlji koja je članica EU-a, usred naše civilizirane demokratske zajednice. Sramotno. Kult mrtvog ubojice pokazuje zastrašujući nedostatak demokratskih instinkata”. Tužno je što je zemlja poput Hrvatske puštena u EU.”

Ne pazeći na to kakvu štetu rade ugledu hrvatskog naroda i države, odgurujući je sve dalje od uljuđene demokratske države, Hrvatski generalski zbor, potvrđeno je, organizira 11. 12. 2017. u „Vatroslavu Lisinskom“ komemoraciju pravomoćno osuđenom ratnom zločincu.

Ne radi se tu ni o kakvom privatnom odavanju počasti preminulom, radi se o javnoj manifestaciji, očito uz blagonakloni pristanak vlasti, jer da toga pristanka nema i da anemični ne misli isto što i članovi Hrvatskog generalskog zbora, komemoracije ne bi bilo.

Mislim da će komemoraciji prisustvovati i neki članovi hrvatske vlade, a možda i svi, iako možda ne i njen predsjednik.

Za predsjednicu Republike, nakon svih njenih nesuvislosti i nisam baš siguran.

Dakle bulumenta predratnih golja koja je odazivajući se „sirenskom zovu“ Franje Tuđmana započela rat i u ratu „izrasla“ ne samo u „generale pobjedničke vojske“, „hrvatske generale“ pače, nego i u imućne, vrlo imućne, bogate, pa i vrlo bogate ljude, a koliko jučer su jedva spajali kraj s krajem a neki  nisu mogli ni hotelske račune platiti, odlučila je dodatno sramotiti hrvatski narod i državu. A to mogu radi „svetosti“ DR, radi čega mogu i svakoga, tko bi im se suprotstavio, priupitati „gdje je bio 1991.“ i proglasiti ga ne samo protivnikom hrvatske države, nego i mrziteljem svega hrvatskog.

Ne znam kani li itko te novobogataše prvo proglasiti odgovornim za (pre)brojne zločine svih vrsta koje su učinili vojnici kojima su zapovijedali, nego ih i proglasiti ratnim profiterima.

Valjda ne, zato se oni i mogu, pozivajući se na „herojstva“ i „blistave“ pobjede u ratu „čistom kao suza“, predstavljati kao savjest hrvatskog društva, a ja dodajem, njegova nečista savjest.

Jedino me zanima kako se nisu uspjeli obogatiti generali koji su se iz JNA pridružili HV? Očekujem čak da oni i neće prisustvovati komemoraciji.

Zanimljivo je da su svi spomenuti hrvatski dužnosnici „pekli zanat“ u MVP, pa je malo vjerojatno da nisu znali za Tuđman-Šušak-Bobetkove avanture u BiH, da nisu znali ni za sjednice VS OUN s tematikom sukoba u BiH, pa ni onu 333. održanu 03. veljače 1994. godine, sa koje je i službena Izjava predsjednika Vijeća sigurnosti:

"Vijeće sigurnosti je duboko zabrinuto jer je Republika Hrvatska angažirala elemente Hrvatske vojske (HV), kao i tešku vojnu opremu u središnjim i južnim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kao što je opisano u pismu Glavnog tajnika iz 1. veljače 1994. godine.

Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti zahtijeva da Republika Hrvatska smjesta povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV), kao i vojnu opremu, te da potpuno poštuje teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti još jednom potvrđuje suverenost, teritorijalni integritet i neovisnost Republike Bosne i Hercegovine te ne prihvaća i osuđuje prisvajanje teritorija silom ili 'etničkim čišćenjem', tko god ga počinio.

Vijeće sigurnosti zahtijeva od Glavnog tajnika da prati situaciju izbliza te da, u roku od dva tjedna od dana objavljivanja ove izjave, obavijesti Vijeće o napretku o potpunom i cjelovitom povlačenju svih elemenata Hrvatske vojske (HV), kao i vojne opreme, iz Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti razmotrit će druge ozbiljne mjere ako Republika Hrvatska smjesta ne zaustavi sve oblike interveniranja u Republici Bosni i Hercegovini.

Vijeće sigurnosti ponavlja svoju izjavu od 7. siječnja 1994. godine, u kojoj je izrazilo svoju duboku zabrinutost zbog nastavljanja široko rasprostranjenih neprijateljstava u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti još jednom poziva sve strane da prekinu neprijateljstva kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu i da poštuju obveze koje su preuzele te da se suzdrže od akcija koje bi dodatno povećale ili proširile sukobe. Sve pozivamo na pregovore u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se rješenje postiglo što prije.

Vijeće sigurnosti nastavit će pozorno pratiti situaciju.“

Pa dame i gospodo, možete li i nakon ovoga tvrditi kako Tuđmanova Hrvatska nije intervenirala u BiH.

A VS OUN je pomno pratilo situaciju u BiH i Tuđmanu ozbiljno zaprijetilo izricanjem sveobuhvatnih sankcija, nakon čega dolazi do prekida neprijateljstava između A BiH i HVO i sklapanja Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine.

Jedan od potpisnika Sporazuma bio je i hrvatski MVP dr. Mate Granić, zašto pobogu, ako RH u sukobu nije sudjelovala!?

 

 

Feniks @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 5, 2017

Ili od „Presuda je neprihvatljiva!“ 29. 11. 1017. do „Hrvatska poštuje presudu!“ 04. 12. 2017.

Andrej Plenković u Sarajevu:

„U ime hrvatske vlade i naroda ispričavam se svim žrtvama, svim građanima i vlastima BiH zbog pogrešne Tuđmanove politike koju je prema BiH provodio, a dijelom je i nastavile provoditi i posttuđmanovske hrvatske vlasti, prvenstveno kroz HDZ BiH i HR HB.“

Priznajte da biste bili sretni da je to naš predsjednik vlade učinio, svjesni kao i ja da on to učiniti neće, a neće zato što nije državnik.

Mogla bi to učiniti i predsjednica Republike, ali ni ona to neće zato što nije državnica.

Naime posttuđmanovske vlasti su povremeno više ili manje odstupale od Tuđmanove politike, ali nikad kad je u pitanju bila politika prema BiH, koju nisu određivale niti isprike Stipe Mesića, Ive Josipovića ili Vesne Pusić, zato jer se iz redova HDZ-a se nikad nitko nije ispričao. Svi su prema BiH vodili nakaradna politiku uzrokovanu nakaradnim tumačenjem Ustava RH zlorabeći stavak drugi članka 10. Ustava RH koji glasi:

„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“
Ta „posebna skrb“ je bila posebno izražena za vrijeme Tuđmanovog života i to tako da se u HR HB svakodnevno iz Hrvatske odlijevalo 8 milijuna DEM, jer je HR HB bila uređena kao država, sa svim državnim institucijama osim proračuna, taj je bio hrvatski.

Ponašanje posttuđmanovskih hrvatskih vlasti prema BiH, pa i ovih aktualnih, je nastavak one Tuđmanove politike, kojom se nikad nije odustalo od podjele susjedne države i pripajanja jednog njenog dijela RH.
Takvim to ponašanje doživljavaju i u strukturama EU i ne gledaju na to blagonaklono, jer to dodatno otežava nastojanja na stabilizaciji prilika u BiH.
Pa i danas predsjednik hrvatske vlade landra po BiH kao po vlastitoj državi zaobilazeći Sarajevo.

Nepravomoćne presude izrečene HR HB šestorci prije četiri i pol godine su u RH i vlasti i opozicija prilično olako shvatile. Nije bilo nikakve histerije, rečeno je, valjda pod dojmom pravomoćne oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, tek da su presude nepravomoćne, očekujući valjda da će nakon žalbenog postupka i u ovom slučaju biti izrečene oslobađajuće presude.

Dakle, poslije izricanja presude šestorici nekadašnjih najviših glavešina HR HB izostala je u RH histerična reakcija predstavnika vlasti, ali i opozicije, a ni predstavnici udruga s konopca i konca se baš nisu “pretrgli” u osudama “tog političkog suda”, koji je to naglo prestao biti poslije izricanja pravomoćnih oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču.

Najčešći komentar je upravo bio da presude nisu pravomoćne.

To je bio najbolji znak da u Hrvatskoj nisu razumijevali baš ništa ili pak samo nisu htjeli  razumjeti išta iz pravomoćnih oslobađajućih presuda izrečenih Gotovini i Markaču, pa i nakon pojašnjenja što te presude znače, a što one ne znače, koju je dao sam predsjedavajući Žalbenog vijeća i predsjednik ICTY Theodor Meron, hrvatska politička nomenklatura, zatvara oči i neovisno o formalnoj stranačkoj pripadnosti mahnito kreće putem „povratka Tuđmanu“ i stala ubrzano „okivati“ Hrvatsku u tuđmanoliku broncu.

Doslovno nitko da se sjeti da proanalizira optužnicu protiv Gotovine i Markača niti obrazloženje Theodora Merona, euforija poslije „hrvatske pobjede nad ICTY“ bila je prejaka da bi se još tko išao baviti nepravomoćnim presudama, a pogotovo pažljivije proučiti njihova obrazloženja.

A da se tkogod i usred tog “stvaralačkog zanosa”, “povratka Tuđmanu” i podizanja spomenika njemu u čast, potrudio proučiti nepravomoćnu osuđujuću presudu šestorici prvaka HR HB, vidio bi da je ta presuda prema mogućim implikacijama vrlo značajna, zato što se u toj presudi navodi i postojanje UZP i zlih namjera Tuđmanovog režima prema susjednoj BiH, ali i poimenično nabrajanje F. Tuđmana, G. Šuška, J. Bobetka i M. Bobana, kao pokretačke snage UZP-a.

To znači da je sud utvrdio da je Tuđmanov režim izvršio agresiju na BIH dajući muslimansko-hrvatskom ratu u toj državi međunarodni karakter, što opet znači, ako tu kvalifikaciju prihvati i Žalbeno vijeće, a danas vidimo da ju je prihvatilo, da svaki čovjek koji je bio žrtva “hrvatske agresije” ili se bar tako osjeća, može i tužiti RH i od nje zahtijevati obeštećenje. Dakle ne radi se samo o trajnom gubitku ugleda zemlje proglašene agresorom, već i o vrlo izvjesnim osjetnim materijalnim gubicima kroz isplatu odšteta prema tužbenim zahtjevima brojnih oštećenika.

Dobro, lupetalo se i onda kako “UZP nije postojao”, kako “Tuđmanu napamet padalo nije dijeliti BiH”, kako je “HR HB formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH” … i druge laži slične tima.  
O da, u korist Tuđmanove dobronamjernosti prema BiH i njegovog zalaganja za njenu cjelovitost koristili su se zaista „umni“ argumenti (koristila ih je i obrana optuženih pred Raspravnim vijećem Haaškog suda, ali i kasnije u žalbenom postupku):
Tvrdnja 1:

Tuđman se zalagao za osamostaljenje BiH i kroz upućivanje BiH Hrvata da izađu na referendum o osamostaljenju BiH i glasaju “za”!

Istina je da je Tuđman ispočetka, u okviru svojeg stava da je BiH neprirodna i neodrživa tvorevina, koja samim time i nema pravo ne samo na državnost, nego ni na postojanje u bilo kakvom obliku, zastupao tezu da Hrvati, poput bosanskih Srba ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, a onda ga je netko pametniji od njega podučio da u tom slučaju BiH ostaje u sastavu krnje Jugoslavije, čime i “stvaranje Hrvatske” u “banovinskim granicama” pada u vodu. Tek tada se navrat-nanos tamošnje Hrvate, već gotove da ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, počinje “preodgajati” tako da na referendum izađu u što većem broju i zajedno s Muslimanima glasaju za osamostaljenje BiH.  

Tvrdnja 2:

RH je naoružavala A BiH!

Istina je da je najveći dio oružja i vojne opreme za A BiH, mahom iz muslimanskih zemalja, dolazio preko Hrvatske, jako mali dio je dolazio direktno uglavnom na tuzlanski aerodrom. Od oružja namijenjenog A BiH, Hrvatska je zadržavala oko 25 % kao stanoviti “ušur”, a ostatak je putem HVO (sic!) dostavljan A BiH, s time da je HVO za sebe zadržavao oko polovice toga oružja, tako da je u ruke A BiH pristizalo svega oko 40 % od oružja koje joj je bilo namijenjeno. Pa tko je onda koga naoružavao?

Tvrdnja 3:

RH je prihvatila i zbrinjavala preko milijun izgnanika i izbjeglica iz BiH!

Istina je da je RH prihvaćala te izgnanike i izbjeglice iz BiH, ali ih i munjevito transferirala u treće zemlje, nastavljajući primati humanitarnu pomoć kao da su svi ostali na njenoj skrbi, a u Hrvatskoj su mahom ostali oni Hrvati koji su svojevoljno napustili prostore koji su prema Tuđman-Miloševićvom dogovoru trebali pripasti Srbima ili Muslimanima ili ih je HVO otamo nasilu iselio ili su pak prognani od strane Srba ili Muslimana … Te Hrvate trebalo je naseliti na ona područja u Hrvatskoj s kojih su već bili ili će tek biti potjerani Srbi.
Neki ranjeni pripadnici A BiH jesu liječeni u hrvatskim bolnicama.

Tvrdnja 4:

HR HB je formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH!

Istina je da bi jednako nesuvisao bio onaj tko bi tvrdio da je iz istog razloga formirana i RS ili da je i formiranje tzv. RSK na teritoriju RH bilo u cilju očuvanja cjelovitosti RH.
Područje na kojemu se Tuđmanov režim posebno istaknuo je “dostava” većeg broja mudžahedina koji su svi ušli preko Hrvatske i završili u BiH nerijetko opskrbljeni hrvatskim dokumentima. Cilj je bio kompromitirati Muslimane kao islamske fundamentaliste, a onda ih radi sklonosti “džihadlija” činjenju zločina, prokazati i kao potpuno inkompatibilne s modernom Evropom namjenjujući im “zemljicu Bosnu” kao svojevrsni “muslimanski kužni otok” u “kršćanskom moru”.

Ali tu je Franjo Tuđman koji će te i takve BiH Muslimane “uvesti u Evropu”, jer oni bi se bez njegovog vodstva na tom putu izgubili, kao što se izgubi svatko tko traži nekakav suvisli smisao u njegovim “Bespućima”.

Itd., i t. sl.

Dakle, držim da je najveću ulogu pri izostanku histerije poslije izricanja nepravomoćne presude  uz samozavaravanje činilo preinačenje nepravomoćne osuđujuće presude u slučaju Gotovine i Markača u pravomoćnu oslobađajuću nakon provedenog žalbenog postupka, pa nas se kao tješilo da se radi tek o nepravomoćnim presudama, sugerirajući da će i u ovom slučaju u žalbenom postupku “Hrvatska biti oslobođena” iako joj nitko nije ni sudio niti je osudio bilo nepravomoćno bilo pravomoćno. Ali tuđmanoidi ne znaju drugačije nego umjesto optuženika za počinjenja zločina s hrvatske strane, na optuženičku klupu uporno gurati Hrvatsku poistovjećujući je s optuženikom. Jer Tuđman je Hrvatska, jer Gotovina i Markač su Hrvatska jer …
E pa nisu!

Moje osobno mišljenje je da se šestorku iz HR HB nije smjelo ni uspoređivati, a kamo li poistovjećivati s Gotovinom i Markačem, čija pravomoćna oslobađajuća presuda ne znači da zločina, pa ni UZP-a, nije bilo, niti da su Gotovina i Markač nevini, već samo da njihova krivica, izvan razumne sumnje, nije dokazana za (ne)djela za koja su bili optuženi, jer Meronovo pojašnjenje oslobađajuće presude sugerira da bi uz drugačije koncipiranu optužnicu i Gotovina i Markač, a bogami i Čermak teško izbjegli osuđujuće presude. Ali oni definitivno nisu krivi za ono što su radili Tuđman, Šušak i Bobetko, a za ta nedjela su bili optuženi.

Dok su Gotovina i Markač pripadali tek nekakvom trećem “hijerarhijskom ešalonu”, oni nisu niti kreirali politiku, nisu ni o čemu odlučivali, niti u ime RH s bilo kime i o bilo čemu pregovarali, dotle šestorka iz HR HB predstavlja njen sam politički i vojni vrh. Oni su i  sudjelovali u kreiranju politike, pa i UZP-a, oni su i  odlučivali i sudjelovali u ime HR HB u brojnim pregovorima.   

Tada se braneći neobranjivo javio i Mate Granić, zvan “očenašek”, ministar vanjskih poslova RH u inkriminirano vrijeme, da pojasni kako su se i njegov politički mentor i on upravo zalagali za samostalnu i cjelovitu BiH, zaboravljajući pritom svoju histeričnu vrisku o “federaciji i konfederaciji” koja je upućivala na sve samo ne na njenu cjelovitost i samostalnost.
O da, zaboravljajući i kako je navrat-nanos zatvarao dotad “nepostojeće” logore za muslimane i druge nehrvate i povlačio HV iz BiH, jer su prijetnje uvođenja sveobuhvatnih sankcija Hrvatskoj bile vise nego nedvosmislene.

I sad, što je, tu je, poslije provedenog žalbenog postupka „sijevnula“ je pravomoćna osuđujuća presuda, kojom je Žalbeno vijeće gotovo u potpunosti potvrdilo odluku Raspravnog vijeća uvažavajući tek neke marginalne navoda iz žalbenih podnesaka, koje ali nisu imale značajnijeg odjeka ni na visinu kazne niti na obrazloženje presude.

I sad se protiv Haaškog suda i nepravednih presuda u Hrvatskoj i u HR HB, koja nikad nije prestala postojati, diže kuka i motika, hrvatska vlast u histeriji prednjači, ali i neki iz opozicije ne posustaju. Te vlasti su tek poslije izricanja pravomoćnih presuda postale svjesne svih mogućih implikacija koje su se poslije izricanja nepravomoćnih presuda zanemarivale ili im se nije pridavao značaj. Pa će se poći od toga se presuda ne priznaje i da će se tražiti njeno ukidanje kroz postupak revizije, da bi se ipak shvatilo da tu nema ne priznavanja sudskog pravorijeka, pa se presuda priznaje, ali se i dalje najavljuje njena revizija, kao da to pokreće država, a ne netko od optuženih/osuđenih.

Umjesto da u Hrvatskoj na političkoj i društvenoj sceni postanemo svjesni sve malignosti i nakaznosti Tuđmanovog režima, pa iskoristimo ovu presudu kao izvrsnu podlogu za provedbu cjelovite detuđmanizacije, a s njom i deustašizacije i sekularizacije hrvatskog društva, hrvatske vlasti svojim činjenjem i najavama daljnjih aktivnosti ponovo će se obranom neobranjivoga lomiti u guranju Hrvatske u svađu sa susjedima i na optuženičku klupu suda povijesti.
U Hrvatskoj bismo se morali što prije, a trebali smo se već odavno, distancirati i od Tuđmana i od tuđmanizma, a ne se pozivati na njega niti mu podizati spomenike, zato što svaka pa i najdobronamjernija analiza perioda koji je proveo na čelu hrvatske države pokazuje da je svojom nesuvislom vladavinom, a ona je bila posljedica njegove maligne osobnosti, samo donosio zlo i sramotio i hrvatski narod i državu.

 

Feniks @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 2, 2017

Nakon svih zala koje je HDZ predvođen Tuđmanom učinio Hrvatskoj uništavajući je širenjem mržnje, ratom i pljačkom, pretvorivši potencijalno prosperitetnu državu u odvratnu nacional-šovinističku kloaku nesposobnu za život, došlo je vrijeme da se tu našu jadnu državu provede kroz proces svojevrsnog pročišćenje ili da hrvatsko društvo doživi katarzu, odmakne se od Tuđmana i svih njegovih „čuda“, rušeći taj Tuđmanov nacionalsocijalistički čardak podignut u živom blatu nacional-šovinizma. 

Samo to u zemlji u kojoj postoje ne samo službene, državne, definicije pojmova koje su nepodudarne s onima u svijetu važećim, već postoje i proglašene, državne, istine, neslaganje s kojima može biti opasno po svakog pojedinca čiji stavovi nisu u suglasju s tim istinama, nije baš tako jednostavno, pogotovo zato što je i sustav društvenih vrijednosti okrenut na glavu pogoduje održanju statusa quo.

Nije uputno čak ni propitivati, a kamo li dovoditi u sumnju te državne definicije i istine.

Miriše li vam to na fašizam ili možda, radi više nego izraženog šovinizma i pozivanja na jedinstvo naroda i vlasti, na nacionalsocijalizam.

U svjetlu navedenog je više nego jasno da se mora dogoditi nešto što će šokirati društvo i poslužiti kao inicijalna kapisla za početak procesa pročišćenja.

Mislio sam da će pravomoćna osuđujuća presuda glavnim akterima Tuđmanovog zločinjenja u BiH, kojim se provođenje te politike opisuje kao agresija na susjednu državu, biti ta inicijalna kapisla početka raščišćavanja s Tuđmanom i njegovom ostavštinom u pokušaju oblikovanja Hrvatske kao suvremene demokratske države.

Ali snaga državnih definicija pojmova i proglašenih istina je još uvijek tolika da i pored ovakvog „udarca kao maljem“ ni do kakve katarze ne može doći. Zločinački HDZ na vlasti to ne dopušta a opozicija djeluje mlako i nejedinstveno

Što su trebale hrvatske vlasti učiniti, a danas je više nego jasno da to neće učiniti?

Za početak ispričati se prvenstveno svim žrtvama Tuđmanove politike u BiH, ispričati se svim njenim državljanima, a onda i vlastima BiH, a potom i prestati s tutorskom rušilačkom politikom prema toj državi, sugerirajući tamošnjim Hrvatima da svoje probleme rješavaju sami ali u okviru svoje države BiH, a ne u Zagrebu.

Nepriznavanje više nego utemeljenih pravomoćnih presuda i slavljenje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca neće pridonijeti pomirbi niti jačanju povjerenja između naroda i država.

Trebam li možda posebno naglašavati da kler Stepinčeve crkve stameno stoji uz HDZ i slavi osuđene ratne zločince?

Prvo, da se razumijemo, Žalbeno vijeće Haaškog suda donijelo je, potvrđujući nepravomoćnu presudu, a onda i njeno obrazloženje temeljem nespornih dokaza iznesenih pred Raspravnim vijećem, jedinu odluku koju je moglo donijeti, sve drugo bilo bi farsa.

Snaga  materijalnih dokaza i iskaza svjedoka bila je tolika da ih se ni na koji način nije moglo zaobići, ni uz sve napore i trud vrsnih odvjetnika.

Tomu je tako, neovisno o tome što tvrde pojedini hrvatski političari iz vlasti i opozicije, Generalski zbor, Božo Ljubić i drugi saborski zastupnici, posebno oni „izbosne“ ili pak branitelji danas pravomoćno osuđenih, njihova reakcija je jasna, oni u svojoj misiji nisu uspjeli, pa traže opravdanja negirajući očito. U ta kola se uprežu i institucije poput HAZU, a možemo očekivati osudu iz MH, Hrvatskog instituta za povijest itd.

Drugo, premda se najavljivalo u ovom slučaju je očito izostao djelotvorni politički pritisak na Haaški sud kao onaj američki u toku žalbenog postupka generala Markača i Gotovine. To je bilo za očekivati jer u BiH nije bilo otvorenog svrstavanja Amera na stranu BiH Hrvata, odnosno njihove paradržavne tvorevine, a da bi ih se moglo optužiti za pomaganje u zločinu, kao u slučaju njihove direktne umiješanosti (obavještajne i pružanje zračne podrške) tokom VRO „Oluja“.

Hrvatske vlasti bi u njihovim jurišničkim nasrtajima na Haaški tribunal trebalo podsjetiti, da je taj sud uspostavljen i uz hrvatski zahtjev i privolu i da je temeljem odnosnog ustavnog zakona de facto postao i hrvatski sud, čak u pitanjima zločina počinjenih u ratovima na području bivše države nadređen domaćem pravosuđu. A onda predsjednik hrvatske vlade presudu tog suda ne prihvaća?! (sic!)

Ne prihvaća on koješta, pa niti odluku Arbitražnog suda, samo ovo je malo teža kategorija, otvoreno ne prihvaćanje presude Haaškog suda moglo bi imati vrlo negativne posljedice po Hrvatsku, znatno teže nego neprihvaćanje odluke Arbitražnog suda. Koju će na kraju morati prihvatiti, neće valjda Timmermans „mrčiti gaće“ uzalud.

Hrvatske vlasti nisu toliko altruistične da bi ih tako pogodile osuđujuće presude nekakvim „bivšim“ ljudima, koji su se u pravom trenutku našli pri ruci „hrvatskom George Washingtonu“ i poslužili kao sredstvo izvršenja njegove „genijalne“ politike prema BiH i u BiH.

Pitam se jesmo li zaboravili da je od mrcvarenja BiH odustao tek poslije ozbiljne prijetnje MZ proglašenjem sveobuhvatnih sankcija, kakve su razarale Srbiju.

Dakle anemičnog i druge hrvatske licemjere ne muče niti kazne izrečene osuđenima niti njihova visina, njih muči UZP i obrazloženje presude, čime se de facto Tuđmanova Hrvatska proglašava agresorom u BiH. A ta konstatacija može biti itekako opasna, pogotovo za sadašnju politiku prema toj susjednoj državi.

Zato se iz petnih žila trude dokazati kako je UZP besmislica i kako Tuđman nije pokušavao dijeliti BiH s Miloševićem, po njima su BiH dijelili razno-razni oweni, carringtoni, cutellieri, Ameri, Briti, Francuzi ... i vrag će ga znati tko sve ne. Ali eto, najlakše je danas za sve te nepodopštine optužiti mrtvog Tuđmana, kažu ogrezli u "istinu o DR-u".

Vrag je samo u tome, što svi pokazatelji i dokazi, neposredni i posredni, upućuju na to da su upravo dva vrla prijatelja, Milošević i Tuđman, pokušavala na račun BiH "podebljati" teritorije svojih država. Oni su se, prije nego se u krizu u SFRJ umiješala MZ, nasamo sastali 13 puta, valjda da bi igrali šah.

Hrvatske vlasti se ponašaju potpuno nesuvislo, kao da ICTY-ju, odnosno njegovom Tužiteljstvu, nisu dostavljene stotine transkripata iz kojih je i najdobronamjernijem jasno vidljivo da je Tuđman s Miloševićem, na sastancima održanim  25. 03. 1991. u Karađorđevu i 15. 04. 1991. u Tikvešu, dogovorio podjelu susjedne države, od koje je trebalo ostati samo 20 - 25 % "Zemljice Bosne", valjda kao muslimanski bantustan u srcu Evrope 21. stoljeća.

Nakon susreta s Miloševićem u Karađorđevu, Tuđman, prema svjedočenju njegovih najbližih suradnika mijenja retoriku i svojoj sljedbi obećava "Hrvatsku veću nego za bilo kojeg hrvatskog kralja".

Pita li se itko, kuda se i na koje prostore Hrvatska i mogla širiti, osim na prostore susjedne BiH? Istinabog kasnije se ova njegova izjava  tumačila kao "Tuđmanova poduka geografima da područje neke države čine i morske površine, a ne samo kopno, pa te morske površine treba pribrojiti kopnenim da bi se dobila ukupna površina neke države". To bi se i moglo nekako progutati kad ne bi bilo javno izgovorenih izjava, transkripata,  pa i pisanih tragova iz njegovih skribomanskih uradaka iz kojih je vidljivo da on BiH smatra neodrživom, pače po Hrvate pogubnijom i od same Jugoslavije.

Dogovorom iz Karađorđeva, potvrđenim na razgovorima u Tikvešu, 50 - 55 % BiH trebalo je pripasti Srbiji, 20 - 25 % Hrvatskoj, a ostatak bi činila već spomenuta "Zemljica Bosna" na kojoj su se trebali "razbaškariti" Muslimani-Bošnjaci, dakle gotovo 50 % njenog stanovništva.

Naravno da je te prostore trebalo i etnički očistiti, pa će Srbi napuštati prostore koji trebaju pripasti Hrvatima ili Muslimanima, Hrvati će napustiti one prostore koji trebaju pripasti Srbima ili Muslimanima, a Srbi i Hrvati će protjerati Muslimane s onih prostora koji pripadaju njima. Srbi su to uglavnom disciplinirano izvršavali dok su se u nekim područjima Hrvati opirali ne htijući ih napustiti, ali tada bi na scenu stupio HVO, koji ih je jednostavno protjerao. Najzorniji primjer je Vareš.

Dakle rat u Hrvatskoj i BiH bio je sredstvo za provođenje između Miloševića i Tuđmana dogovorenog projekta "Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija", što je eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH. U okviru toga plana bilo je i iseljavanje Srba iz Hrvatske, kako bi se njihov broj sveo ispod 8 %, da izgube status "značajne manjine" i prava koja iz tog statusa proizlaze, a ti Srbi Miloševiću trebaju da ih naseli na Kosovo i tako dodatno destabilizira prilike u Pokrajini. Također je iz Srbije trebalo iseliti najveći dio tamošnjih Hrvata, proces koji je započeo i odvijao se sve dotle dok Bela Tonković nije prozreo Tuđmanove nakane i zaustavio iseljavanje Hrvata iz Vojvodine.

Pravomoćnom presudom osuđenu "šestorku iz HR HB" Tužiteljstvo ICTY je upravo optužilo za "udruživanje u zločinački poduhvat" komadanja BiH i za popratno nasilje odnosno zločine protiv čovječnosti bez kojeg nema etničkog čišćenja. Tužiteljstvo je podastrlo i više nego dovoljno dokaza pomoću kojih je izvan razumne sumnje dokazalo postojanje toga poduhvata kojeg je osmislio i vodio Franjo Tuđman, a današnji osuđenici su mu se dragovoljno pridružili.

HR HB bila je zločin u ideji i realizaciji, a pogotovo realizaciji.

Raspravno vijeće Haaškog suda je na temelju neoborivih dokaza sve to navelo u obrazloženju prvostupanjske presude, a Žalbeno vijeće uz neke sitne preinake takvo obrazloženje prihvatilo i potvrdilo ih pravomoćnom presudom, čineći lupetanja o "čistoći i svetosti DR" i "nedopuštanju ikome da nam dira istinu o DR" čistim kretenizmom.

Pita li se itko na što poslije ove presude liči i oduvijek jako dvojbena saborska Deklaracija o DR?

 

 

 

Feniks @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 2, 2017

…a didaci se na pragu veleizdaje probijaju kroz neprohodne šikare korupcije

Ili je to hrvatska vanjska politika, valjda radi podjednako sposobnih su-kreatora, u žestokom raskoraku, bar kad su odnosi s Rusijom u pitanju.

Imam dojam da na tom planu Pantovčak i Banski dvori vode nekakve odvojene politike i da latentni sukob između te dvije institucije hrvatske države, odnosno njihovih čelnika, koji u suštini pripadaju istom anticivilizacijskom krugu, sve više pokazuje osobine otvorenog sukoba.

Pa dok, jedna „baba“, šefica Predsjedničkih dvora, u svom državničkom posjetu Rusiji, iskreno ili ne, ostaje da se vidi, pokušava normalizirati poprilično zahlađene odnose s tom velesilom, koje je takvim činio i čini prvenstveno Andrej Plenković, svojim suludim lamentacijama u Ukrajini i o Ukrajini, odnosno odnosima te države s Rusijom, druga „baba“, šefica MVP, sigurno bez znanja predsjednice i sigurno ne bez znanja predsjednika Vlade, šest dana prije predsjedničinog posjeta Rusiji, šalje pismo visokoj povjerenici za vanjske poslove EU, kojim uz još sedam zemalja traži zaštitu od utjecaja ruske propagande.(sic!)

Odnose s Rusijom boljim nisu činile ni predsjedničine „uspravničke“, ni „Inicijative triju mora“, koje se zaista obzirom na protagoniste može protumačiti kao zalaganje predsjednice RH za uspostavu svojevrsnog „sanitarnog kordona“ između EU i Rusije.

Po meni potpuno nepotrebno poslušničko i služničko slanje pripadnika HV na ruske granice, pa bilo to i u okviru NATO-a ili baš radi toga, sasvim sigurno nije i neće pridonijeti poboljšanju odnosa RH s Rusijom.

Poboljšanju odnosa s Rusijom nije pridonosilo ni odugovlačenje s imenovanjem hrvatskog veleposlanika u toj zemlji.

Posebno svjetlo na očito razmimoilaženje u vanjskoj politici između Pantovčaka i Banskih dvora baca činjenica da u službenoj delegaciji koju je vodila predsjednica nije bilo ministrice vanjskih poslova iako je s ruske strane su-domaćin predsjednici bio i ministar vanjskih poslova Rusije.

U pozadini ovih po meni nepotrebnih čisto političkih gafova u odnosima s Rusijom, koji se mogu protumačiti jedino silnom potrebom hrvatskih dužnosnika da se dodvore Amerima, duže vrijeme je tinjala prijetnja sloma „Agrokora“, koji su prije svih naslutile ruske banke, kad na scenu stupa antirusko raspoloženje naročito izraženo kod anemičnog, a jednako ga prakticiraju i drugi hrvatski dužnosnici.

Što su politički i inače nepismeniji, to su na tom planu žešći.

Za njih je Ruska federacije još uvijek SSSR iz Staljinovog doba, jednako kao što im je i bivša SFRJ ostala negdje u periodu između 1945. i 1948.

Didaci su iz očito iracionalnih razloga u slučaju „Agrokor“ žestoko „zalegli na rudo“ čineći sve što je u njihovoj moći kako bi onemogućili ruske banke u realizaciji potraživanja iz njihovog poslovnog odnosa s „Agrokorom“.

U tu i jedino u tu svrhu donesen je sporni, a mnogima i protuustavni zakon odmila nazvan „Lex Agrokor“, očito na osnovi prethodno dogovorenog aranžmana s američkim „lešinarskim“ fondovima, pa što koštalo da koštalo, a koštat će puno, samo neka nisu Rusi.

Plenkovićeva lupetanja o zaštiti nacionalnih interesa i spašavanju ovog ili onog u slučaju „Agrokor“, ostaju samo lupetanja, ja ne dvojim da će vrijeme upravo to pokazati.

Dosad je proizveden samo dodatni ogromni trošak, kroz roll-up kredit, jer niti je što zaštićeno niti je što spašeno, iako bi plaćanja malim dobavljačima mogla uputiti i na drugačiji zaključak.

Samo do podmirenja obaveza dobavljačima bi došlo i bez uplitanja države na način na koji je to učinila, da je provođen standstill aranžman pod dirigentskom palicom Tonyja Alvareza III uz financijski suport ruskih banaka, ali bez roll-up obaveza.

Podsjećam da se i u tom slučaju Ivica Todorić odrekao upravljačkih prava, ne žaleći se da je na to od bilo koga prisiljen ili da je njegov potpis na standstill aranžman i od koga prijetnjama iznuđen.

Hrvatskim didacima izgleda još uvijek nitko nije rekao da se u povijesti baš nitko nije nekažnjeno poigravao s Rusijom, a nije da mnogi, pa i oni najmoćniji, to nisu pokušavali.

I na kraju bili svirepo kažnjeni.

Tako i ovdje, neovisno tko će i kako „restrukturirati“ „Agrokor“, ruske banke će sasvim sigurno znati naplatiti svoja potraživanja, pa pametni postavljaju pitanja čemu se trebalo izložiti silnom trošku, odnosno cijeni „usluga“ američkih lešinarskih fondova, koji su već dosad, ono što su plaćali 20-tak % od nominalne vrijednosti, prodali „Agrokoru“ po cijeni nominalne vrijednosti.

Priče o tome da je Todorić u Moskvi su, iako simptomatične, ipak irelevantne, što se baš i ne bi moglo reći za najavu „Rosnjeftovog“ preuzimanja MOL-ovog udjela u INI.

Živi bili, pa vidjeli.

Feniks @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 22, 2017

I vlasti i kreditori i dobavljači i HNB su o „Agrokoru“ sve znali, a ipak nitko ništa poduzimao nije.

Gornja rečenica, iako se formalno odnosi na „Agrokor“, gotovo više od bilo čega opisuje svu razinu korumpiranosti i svu bijedu hrvatske politike a onda i čitavog hrvatskog društva.

To je slika ponašanja „agrokurvara“ u procesu „agrokurvanja“ čiji se rasplet jedva naslućuje.

Svatko je imao svoje razloge za nepoduzimanje, a nijedan od tih razloga ne naslanja se na zakonito postupanje.

Naprotiv!

Ali eto, kako to obično biva obmane, laži, gramzljivost, nepoštenje i kriminal dotjeraše „cara do duvara“ sve više ga razgolićujući i pokazujući da je car gol.

Rasplet „slučaja Agrokor“, koji će trajati tko zna koliko dugo i tko zna čime će sve rezultirati, je jedva započeo i to po meni na potpuno pogrešan način, sasvim nepotrebno uvlačeći državu u rješenje problema i izlažući je nepotrebnim rizicima, samo kako bi se onemogućilo ruske banke, ali i prikrila umješnost nekih članova Vlade u pogodovanja „Agrokoru“, pokazao je da je u nečasne radnje prikrivanja i lažiranja poslovnih rezultata „Agrokora“, pored već pobrojanih, bila umiješana i revizorska kuća, čija centrala je to i priznala promptno brišući iz svojeg registra podružnicu u RH.

Samo koliko god sve zlo zvano „Agrokor“ pokušali pripisati jednom čovjeku, čak i kad i on sam sebe ističe kao jedinog odgovornog, on će doduše reći zaslužnog, jer po njemu je „Agrokor“ remek-djelo, a ne put u propast, „Agrokor“, kako i prva rečenica iza naslova kaže, ni u kojem slučaju nije one-man-show.

Pa ako bismo i pristali da represivni aparat i pravosuđe pronađu odgovorne za kriminalne radnje i osude ih, nikako ne bismo smjeli dopustiti da se ne utvrdi politička odgovornost i svi oni iz vlasti, koji su „gazdi“ u proteklih gotovo četvrt vijeka ne samo “držali ljestve“, nego ga i „poguravali“, tvorno mu pomagali i „nalazili mu se pri ruci“, budu zaobiđeni i prođu „lišo“.

Saborsko istražno povjerenstvo, koje gotovo da nema alternative kad je utvrđivanje političke odgovornosti u pitanju, voljom vladajućih, a posebno HDZ-a, izgleda da je zaustavljeno i prije nego što je počelo s radom.

Rad Povjerenstva bi, po mojem uvjerenju zasnovanom na dostupnim saznanjima, pokazao da u redovima hrvatskog političkog establishmenta jednostavno nema nedužnih, bar kad je „gnojni čir“ „Agrokor“ u pitanju.

E ali već u procesu prije imenovanja Istražnog povjerenstva spominjala su se imena onih koje bi trebalo izuzeti, čak i bez obzira na njihove veze s Todorićem i „Agrokorom“, pa se tako došlo do imena „glavnog projektanta“, kojeg bi trebalo izuzeti jer je već odavno mrtav, pa onda Franju Gregurića jer je bio predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva, pa Nikice Valentića, jer je bio na čelu vlade „koja je dobila rat“, pa Zlatka Mateše, koji je samo bio poslušnik … a da li onda i svemoćnog Borislava Škegre čija je svemoć bila određena ali i ograničena jedino svemoći „hrvatskog državnog poglavara“, kojeg bismo izuzeli, pa …

Boris Vujčić, guverner HNB-a, institucije koja se kad je u pitanju „Agrokor“ baš i nije previše miješala u svoj posao, pogotovo za mandata guvernera Željka Rohatinskog, koji je na funkciju došao iz „Agrokora“, a po isteku mandata se i vratio u „Agrokor“, također zna da su o „Agrokoru“ „svi sve znali“ a nitko ništa poduzimao nije, ali je voljan svjedočiti pred Povjerenstvom, naglašavajući „zanimljive stvari“ koje bi mogao reći pod uvjetom da ga se oslobodi obaveze čuvanja supervizorske tajne.

No koliko god ne bilo nevinih kad je „Argrokor“ u pitanju, u HDZ-u su svjesni da najveća politička odgovornost i krivnja leži na njihovim plećima, počevši od podržavljenja društvenog vlasništva, ideje „200 bogatih obitelji“ i privatizacije zaogrnute u kriminalno ruho, tema koje istražno povjerenstvo ne bi moglo zaobići, pa opstruiraju početak rada Povjerenstva, nastojeći ga u potpunosti zaustaviti, a potom ga i raspustiti.

Hoće li baš svi iz vladajuće koalicije u tome podržati HDZ i tako s njime podijeliti odgovornost, ostaje da se vidi.

Feniks @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 28, 2017

Značajni povijesni događaji u interpretaciji hrvatske predsjednice.

S Pantovčaka, iz Banskih dvora, iz Hrvatskog sabora, s Kaptola, iz „Pilara“, iz Matice hrvatske i HAZU, te proustaških strančica i udruga, nerijetko i onih braniteljskih, revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom ne prestaje, mogli bismo reći da se neprekidno čak i pojačava. Hrvatska je na najboljem putu da se potpuno odrekne onog najvrjednijeg iz svoje prošlosti, NOB-e i antifašizma, dakle onog što je jedino osiguralo opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.

Tako, ako bismo sudili prema onome što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović izgovorila na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije koja je 25. 09. 2017. održana u nazočnosti mnogih uzvanika u Pazinu povodom proslave Dana te županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, onda je Istru i Rijeku oslobodila i matici zemlji priključila KC, sve drugo i svi drugi sudionici bili su po njoj tek nevoljni suputnici na pobjedonosnom putu KC.

Dakle, ništa nisu učinili partizanski borci, ništa 4. Armija NOVJ, ništa Tito sa svojim dalekosežnim odlukama, nikome ništa ne znače one tisuće antifašističkih boraca  poginulih u teškim borbama s Nijemcima za oslobođenje Rijeke, Istre, Trsta …? Po našoj predsjednici sve se događalo voljom KC, ponekog intelektualca ili samo od sebe, nigdje nema niti KPH/KPJ, samo msgr Božo Milanović, pokoji intelektualac i katolički kler.

Samo da je to istina, onda bi i Istra s Rijekom i Slovenskim primorjem i danas bili dio Italije.

Ma ne, nema nikakvog utjecaja KPH/KPJ u Istri, što mari što Pazinskim skupom predsjedava istaknuti revolucionar i član KPH, kasnije narodni heroj, Joakim Rakovac i što proglas „Istarski narode“ piše član KPH Ljubo Drndić, što istaknuti član KPH Jakov Blažević dolazi u Istru kako bi pomogao u organizaciji političkog života i vlasti!?

A Tito ispravno zaključuje da se pod parolom Tuđe nećemo – svoje ne damo oružjem treba od okupatora osloboditi i više od svojega da bi se na kraju u teškim pregovorima s MZ dobilo svoje.

Titove odluke i nastojanja niti mnogi u vrhovima KPJ i VŠ NOV i POJ tada nisu razumjeli („besmislene teške borbe za oslobođenje Rijeke“), nisu mogli shvatiti svu dalekosežnost Londonskog sporazuma iz 1915., mnogi u savezničkim redovima su smatrali da bi ono što je Italija tim sporazumom dobila, trebalo i poslije rata ostati u granicama Italije, neovisno o nacionalnom sastavu tamošnjeg stanovništva. A tako bi i bilo da JA nije i uz opstrukcije Saveznika, čiji cilj je bio da snage britanske 8. Armije zaposjednu ta područja, od okupatora oslobodila i zaposjela to područje.

Titov krajnji cilj je bilo uz Rijeku, Istru i Trst zaposjedanje cijele Furlanije i Julijske krajine, pa i uz moguće sukobe s britanskom 8. Armijom,  kako bi se osvojila pozicija za kasnije pregovore koji su trebali u granice Slovenije/Jugoslavije donijeti i Trst i Goricu. U svojem naletu jedinice JA došle su na prilaze Veneciji, ali ih je žestoko Churchillovo protivljenje i Staljinov ultimativni zahtjev zaustavio u tom naumu.

Točno je da su se nove vlasti obratile i crkvenim vlastima u Istri s molbom da koristeći bogatu dokumentaciju i Matične knjige pomogne u pregovorima oko razgraničenja između Jugoslavije i Italije kad je postalo jasno da će u tom procesu etnička pripadnost stanovništva biti presudna. Msgr. Božo Milanović i dio istarskog klera su se odazvali prethodno uvjetujući svoje sudjelovanje u radu Pariške konferencije tražeći od vlasti brojne ustupke, što nije kod vlasti a ni u narodu nailazilo na odobravanje.

Sve što se u to ratno i poratno vrijeme događalo u Istri i kako se tko ponašao, ostalo je u kolektivnom sjećanju Istrana, pa nije nikakvo čudo da su i na samo spominjanje presudnog doprinosa katoličkog svećenstva međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, prisutni predstavnici antifašista žestoko negodovali.

Ukupno stanje u hrvatskom društvu navelo je predsjednika SABA, Franju Habulina, da između ostalog na svečanom skupu Pazinu između ostalog kaže i sljedeće:

"Danas su u Hrvatskoj u opasnosti i antifašizam i demokracija. Ne bi bilo dobro da val revizionizma ustaštva potopi sve ono što Hrvatsku je činilo kulturnom, razvijenom, civiliziranom i europskom državom. Svega ovoga moramo biti svjesni, naročito mlađe generacije, jer je na njima odgovornost da odrede kakva će Hrvatska biti sutra.“

Jel' to kao i zvižduci i negodovanje na sam spomen KC, kao i pljesak na spominjanje antifašističke borbe i klicanje Titu doprlo do svijesti hrvatske predsjednice, ostat će nepoznanica.

Ja osobno bih rekao prije da nije nego da je.

Feniks @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 16, 2017
Sa oltara i s „Pilara“
Ustašija progovara …

… narušavajući ugled i nanoseći neizmjernu štetu jednako hrvatskom narodu i kao i njegovoj državi veličajući tzv. NDH kao divot-državu i ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda, relativizirajući ustaške zločine, čak do njihove potpune negacije, anatemizirajući antifašističku borbu, proglašavajući antifašizam zločinom, a antifašističke borce zločincima, tumačeći poratni proces „pročišćenja“, kroz kažnjavanje zločinaca iz redova jugoslavenskih kvislinga kao obračun komunista s političkim neistomišljenicima, proglašavajući te postupke ratnih pobjednika zločinom protiv hrvatskog naroda, pritom dopuštajući mašti da se vine u neviđene visine.

Danas slobodno možemo reći da u promociji ustaštva i širenju ustaških mitova pod imenom „Bleiburg“ i „Križni putevi“ o poslijeratnim institucionalnim i vaninstitucionalnim kažnjavanjem zločinaca  iz redova odmetnutih kvislinga, proglašavajući ih pobojem „političkih protivnika“ i „nevine hrvatske mladosti“, prednjače oni iz redova katoličkog klera „Stepinčeve crkve“, koja se hrvatskom narodu i svijetu nikad nije ispričala za svoju najpriležniju suradnju s ustaškim režimom. U stopu ih slijede „domoljubni“ znanstvenici s područja povijesnih znanosti, među kojima prednjače oni s Instituta za povijest „Ivo Pilar“, najveći falsifikatori istine i vremena.

Povijesnom revizionizmu i zatiranju sjećanja na ustaške zločine uz spomenute nemalo pridonose oni „domoljubni“ “teškokategornici“ iz nekih ustanova, poput primjerice HAZU i Matice Hrvatske, čiji osnivači ni slutiti nisu mogli u što bi „domoljubi“ te prestižne institucije hrvatskog naroda mogli pretvoriti i u čiju ih službu staviti, mnogi iz braniteljskih redova, posebno onih dragovoljačkih, oni pridošli iz emigracije kao i oni iz stranaka profašističke orijentacije. 

Sve njih resi „ljubav prema domovini“ i „ljubav prema istini“ s time da njih istina uopće ne zanima. Njih zanima isključivo ustaški mit, za njega oni „ginu“.

A do istine, da ih je istina zanimala, su mogli lako doći, čak ako i prihvatimo da to djelomično nisu mogli do 1990., ali po Tuđmanovom dolasku na vlast, kad su im se sva ustaška  nebeska vrata otvorila, mogli su to bez daljnjega intervjuirajući one žive i pod punom svijesti sudionike 2. Svjetskog rata iz redova svih zaraćenih strana. A onda opet, možda su i intervjuirali, samo im se nije uklapalo u koncept „jugo-komunističke zločinačke zavjere protiv Hrvatske i Hrvata“, tu su im kao „kec na desetku“ „legla“ svjedočenja onog mistika Sime Dubajića i grofa Nikolaja Tolstoja obojice uhvaćenih u laži bezbroj puta, Tolstoj je čak i pravomoćno osuđen radi klevete.

Pozivaju se na tobožnje izjave Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića nudeći kao dokaz naslovnice „Borbe“ i „Politike“ jednako autentične kao i ona naslovnica „Vjesnika“ iz Sedlarovog izbljuvka o „Jasenovcu“.

U najnovije vrijeme najvjerniji im je saveznik Roman Leljak, čovjek kriminalne biografije iz Slovenije.

Koji bolid moraš biti pa vjerovati notornom Simi Dubajiću kad tvrdi da je poboje na Kočevskom rogu naredila Milka Planinc, tada komesar voda veze u 11. Dalmatinskoj brigadi (sic!). Čuj, komesar voda veze jedne brigade naređuje nešto što generali, komandanti armija, niti su smjeli niti mogli, pogotovo poslije Titove depeše iz polovice travnja 1945. s naredbom o postupanju prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskim konvencijama.

Tako oni bježe od Akta o bezuvjetnoj predaji, pogotovo njegovog 5. članka, svjedočenja opunomoćenika JA u razgovorima s Englezima u Bleiburgu, Milana Baste ili sudionika razgovora s ustaške strane, ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji to uporno želi prikazati kao nekakve pregovore, čudeći se čak kako nije vođen nikakav zapisnik.

Pregovore o čemu?

O bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke i svih vojski pod njemačkim nadzorom koja je potpisana 07. 05. 1945., dakle prije 8 dana.

Oni naprosto nisu bili partner za pregovore.

Nikome!

Bilo je; ili položite oružje, koje ste trebali položiti već pred 7 dana ili ćete biti uništeni. Zašto im je to uopće itko trebao reći, zar nisu imali dovoljno mozga da to i sami znaju? Očito nisu, pa im se moralo reći jezikom za koji nisu mogli reći da ga ne razumiju.

Lamentiraju oni tako o „engleskoj izdaji“ i „vjerolomstvu“, kao da su Englezi odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima nešto obećali, a feldmaršal Alexander nije htio ni primiti ustaška izaslanstva, već ih je odmah uputio prema zarobljeničkom logoru u Bariju, a „Memorandum Vlade NDH“ neotvoren odmah šalje maršalu Titu u Beograd, drže se priče kako su Englezi „razoružali nevinu hrvatsku mladost“, a onda je „predali na milost i nemilost jugo-komunističkim krvolocima“, a Englezi su samo, poštujući Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, odbili prihvatiti njihovu predaju.

Povlače se „argumenti“ kako tzv. NDH nije potpisala kapitulaciju, kao da ju je tko što pitao, jednako Višijevsku Francusku, kao i Tisovu Slovačku i Quislingovu Norvešku …

Ne priznaju naši jednako „istinoljubivi“ kao i „domoljubni“ promotori ustaštva i NDH ni činjenicu da činom okupacije Jugoslavija kao država nije prestala postojati, ne priznaju ni zaključke Teheranske konferencije iz studenog 1943., Konferencije na Jalti iz veljače 1945. ili one održane poslije rata u Potsdamu u kolovozu 1945. … ma vraga, ne priznaju oni ni rezultate 2. Svjetskog rata, a kako bi onda priznali antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, princip na kojem se zasnivaju sve demokratske države u svijetu, a posebno one danas udružene u EU.

No da me neki „dobronamjerni“ ne bi optuživali da opravdavam zločine, izjavljujem da mi na kraj pameti nije tvrditi, da poslije predaje odmetnika kod Bleiburga, nije bilo pojava  kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova bezobzirne osvete ili retalijacija prema razoružanim odmetnicima, svojevrsnog „pročišćenja“, kako su istovjetne postupke kod sebe prozvali Francuzi, pri čemu su stradali i neki nevini, ja samo ta događanja pokušavam staviti u kontekst vremena i okolnosti uz puno uvažavanje uzročno-posljedičnih veza prozivajući stvari i događanja pravim imenom.

Ali pođimo redom …    

Neprijeporna je činjenica da su u redovima NOV i POJ do jeseni 1944. Hrvati činili apsolutnu većinu, od ukupno oko 110.000 partizana, Hrvata je tada bilo oko 65.000, a relativnu većinu u redovima, tada već JA, sa preko 230.000 boraca zadržali su do kraja rata.

Među Hrvatima borcima NOV i POJ daleko najveći broj činili su oni haesesovskog političkog opredjeljenja, neovisno o tome jesu li bili članovi te stranke, njeni simpatizeri ili naprosto poticali sa sela. Ti ljudi su, za razliku od katoličkog klera u Hrvatskoj, u najvećem broju bili i uvjereni kršćani, koji naprosto nisu mogli prihvatiti ustašku vlast, vlast ogrezlu u zločinu, nisu mogli prihvatiti da im se svakodnevno u smrt odvode njihovi susjedi, prvenstveno Srbi, a onda i Židovi, Cigani – koritari, koji su ipak bili njihovi Cigani, koji su uz njih živjeli i na koje su se priviknuli, na kraj pameti im nije bilo da bi ih trebalo pobiti/poklati zato što su drugačiji, što su bili tamnoputi, što su između sebe govorili svojim jezikom, što su živjeli nomadskim životom, pod čergom negdje na kraj sela ili uz obale potoka i rijeka, pa i ako su im dodijavali prošnjom ili im ponekad ponešto i otuđili. Ista sudbina je bila namijenjena i svim političkim protivnicima ustaškog režima, a posebno komunistima i njihovim simpatizerima.

Negdje je trebalo više vremena, a negdje manje, zavisno od sredine ali i pojedinaca koji su svojom odlučnošću odskakali od drugih, dok u redovima većinskog hrvatskog naroda nije sazrela svijest o tome da te  svoje ugrožene sugrađane, te svoje susjede, Srbe, Židove i Cigane, ali i sve političke protivnike režima, ne mogu zaštititi tek pomažući im i skrivajući ih, već su ih mogli zaštititi jedino tako da se pomahnitalim ustaškim koljačima suprotstave s oružjem u ruci.

NOV i POJ je bila jedina adresa kojoj su se mogli obratiti, jedina organizirana snaga u borbi protiv okupatora i nacifašizma u čije su redove mogli stupiti, ako su se željeli boriti protiv najmonstruoznijeg režima koji je ikad postojao u Evropi, ustaše su po zvjerstvima i svireposti daleko nadmašili svoje fašističke i nacističke učitelje. Čak i kad ne bi bilo drugih svjedočanstava, o malignosti ustaškog režima dovoljno bi bilo baciti pogled na izvješća Kancelariji Reicha i zapise njemačkog veleposlanika Siegfrieda Kaschea, memoare njemačkog vojnog izaslanika Edmunda Glaise von Horstenaua i izvješća pretpostavljenima šefa GESTAPO-a Hansa Helma.

A onda 08. 05. 1945., iako očekivana, ali ipak iznenada, dolazi vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke oružane sile i svih vojski pod njemačkim nadzorom, a to znači kraj rata, kraj kulture mržnje, nasilja i smrti, pobjedu kulture ljubavi i života i konačno oslobođenje zemlje od okupatora i nacifašizma.

Veselje u boračkim redovima je neopisivo, kape lete u zrak, od sreće se borci grle, ljube, plešu, pjevaju, puca se u zrak, kako i ne bi, kraj je rata, patnjama i stradanju je kraj, preživjelo smo, vraćamo se kući … a onda slijedi šok, kvislinške snage s područja Jugoslavije, među kojima su najbrojniji pripadnici OS bivše tzv. NDH, ustaše i domobrani, odlučuju ne poštivati odredbe Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, nastavljaju s ratnim djelovanjem pokušavajući se kroz partizanske redove probiti u Austriju s namjerom da se tamo predaju Englezima, rečeno im je da tamo Englezi samo njih čekaju da ih odmore, ozdrave, preobuku, naoružaju i potom vrate u Jugoslaviju radi zajedničke borbe protiv komunista.

Tako im je rečeno.

Svi su to znali.

Svi, osim Engleza!

Pripadnici kvislinških snaga koji su odbili poštovati odredbe hijerarhijski “najstarijeg“ dokumenta toga vremena, Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, sami su se preveli u status odmetnika, boraca izvan zakona, franktirera …, na koje se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju, niti se oni, ni kad polože oružje, imaju pravo na njih pozivati, u svojoj namjeri da se predaju Englezima ne pitaju za cijenu. Pri proboju prema Austriji kroz Sloveniju vode se valjda najžešće borbe 2. Svjetskog rata na tlu Jugoslavije, a 13./14. 05. 1945., dakle 6 dana po završetku rata, kod Prevalje odvila se i najveća pojedinačna bitka 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije s ogromnim brojem poginulih (svi izvore navode brojke preko 10.000).

Konačno 14./15. 05. 1945. u borbama desetkovane odmetničke kolone pristižu na polje ispod austrijskog gradića Bleiburg, a tamo ih čeka razočaranje, Englezi, temeljem Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, odbijaju prihvatiti njihovu predaju, jer su poražene kvislinške snage (vojske pod njemačkim nadzorom) s područja Jugoslavije u 23:01 sati 08. 05. 1945. morale prestati s ratnim djelovanjem i položiti oružje pred onim savezničkim zapovjedništvima i snagama s kojim su dotad bili u borbenom kontaktu, a to znači jugoslavenskim partizanima, tada već preimenovanim u JA.

Izaslanstvu odmetnutih kvislinških snaga, koje je smatralo da s Englezima može o nečemu pregovarati (kao da Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji i nije potpisan, pa će oni kao pregovarati o uvjetima predaje), je s engleske strane u prisustvu partizanskog izaslanika nedvosmisleno rečeno da se predati mogu jedino onima „od kojih su izgubili rat“, dakle jugoslavenskim partizanima koji su „naši saveznici“.

Ubrzo po povratku izaslanstva izvješene su bijele zastave i krpe, predaja odmetnutih kvislinga pripadnicima JA je počela.

Snagama JA su se predali odmetnuti jugoslavenski kvislinzi, koji su potom upućeni u Jugoslaviju. Jedan manji dio ih se odbio predati, oni su se uz velike gubitke pod borbom probili kroz engleske redove i kasnije predali Amerikancima, koji ih nisu izručili jugoslavenskim saveznicima.

Civili su odvojeni od uniformiranih i uglavnom upućeni svojim kućama.

Kozaci i Čerkezi, koji su se povlačili zajedno s odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima predali su se jedinicama CA.

Blajburško polje je mjesto na kojem je 15. 05. 1945. konačno prestala postojati tzv. NDH. Kud li lijepe sreće da je nikad i nije bilo.

I to je ukratko sve što se tiče „blajburške tragedije hrvatskog naroda“.

Odbijanje predaje kvislinških snaga s područja Jugoslavije rezultiralo je prvo nastavkom rata i poslije njegovog službenog završetka i teškim borbama s kojom desetinom tisuća poginulih na obje strane i gotovo nezamislivim porastom bijesa u redovima antifašističkih boraca, bijesa koji je ionako već postojao izazvan brojem i monstruoznošću zločina prvenstveno ustaškog režima na području tzv. NDH, jer dok se njihovi saveznici spremaju svojim kućama i povratku svojim životima, oni i dalje ginu u teškim i besmislenim borbama. Taj silni bijes uz poznati višak nasilja koji se kod boraca javlja po prestanku borbi i s kojim se do danas vojna zapovjedništva svih vojski nisu znala i ne znaju nositi, u dobrom je dijelu odredio ponašanje ratnih pobjednika prema razoružanim odmetnicima u onom dijelu koji se odnosi na proces kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava te pojave bezobzirne osvete i retalijacije, premda je za one iz Norvala i „pilare“ (povjesničare s Instituta „Ivo Pilar“) sve vezano uz antifašizam i antifašističku borbu zločin pa i rad prijekih vojnih sudova ustrojenih prema UVS-a.

Za „pilare“ su ionako ustaše „dobri dečki“  koji su se „borili za Hrvatsku“ a jugoslavenski partizani, antifašistički borci za oslobođenje od nacifašističkog okupatora, su „zločinci koji su se borili za Jugoslaviju“.A ti „zločinci“ prema „pilarima“, istinabog ne svi nego samo „jugo komunisti“ i „četnici preobučeni u partizane“ su poslije predaje koje desetine tisuća odmetnutih kvislinga kod Bleiburga pobili na pravdi Boga u svega nekoliko dana svih njih 600.000, naravno Hrvata (sic!). Iako je prema prikupljenim svjedočanstvima prema Austriji krenulo između 150.000 i 180.000 vojnika i civila, od kojih je velika većina ostala na životu.

E sad, kako je u jesen 1944. istodobno proglašena amnestija za srbijanske četnike koji nisu okrvavili ruke i za pripadnike domobranstva, više je bivših domobrana nego četnika prišlo partizanima. NOV i CA su u jesen 1944. počeli s masovnim mobilizacijama u Srbiji, tako da su ti novo mobilizirani Srbijanci činili najveći dio Srba iz Srbije u redovima NOV, a ne bivši četnici koji se, iako su napustili redove JVO, baš i nisu pridruživali partizanima.

To je jedan dio priče zašto je neodrživa tvrdnja o tome da su „četnici preobučeni u partizane“ na pravdi Boga „zvjerski pobili hrvatsku mladost“.

Drugi dio priče odnosi se na istinsko njegovanje bratstva i jedinstva u partizanskim redovima, u kojima je i kad se radilo o kažnjavanju zločinaca vrijedio princip „svak' svoje“. Ilustracije radi, da se vidi kako je to funkcioniralo, navodim činjenicu da je u zoni odgovornosti X Korpusa Zagrebačkog bila oformljena posebna jedinica sastavljena isključivo od partizana Srba zadužena za „rješavanje četničkog pitanja“, jer bi se u slučaju da su četnike likvidirali partizani Hrvati odmah rodila priča kako su Hrvati svi isti, jer eto i kao partizani ubijaju Srbe.

Dakle, tko ostaje da „masakrira nevinu hrvatsku mladost“ poslije predaje kod Bleiburga? Komunisti Hrvati iz partizanskih redova!

No kako su oni malobrojni onda im treba puno vremena, pa dok oni kolju i masakriraju „nevinu hrvatsku mladost“ onih ostalih dvjestotinjak tisuća antifašističkih boraca Hrvata ih prati iz partera, mezanina i s balkona!? A neki valjda i iz lože!?

Ili, bi li partizani Hrvati baš mirno promatrali da im sunarodnjake, pa makar i bivše ustaše s brojnim zločincima među njima, ubijaju „četnici preobučeni u partizane“? Mislim da si takvo pitanje „pilari“ nikad nisu postavili. Ne uklapa im se u koncepciju.

Da su „pilari“ razgovarali s nekadašnjim antifašističkim borcima, onda bi doznali da je ponašanje ratnih pobjednika prema poraženima bilo je određeno već spomenutim „viškom nasilja“ koji se kod boraca javlja poslije prestanka borbi, silnim bijesom radi nastavka već okončanog rata, ali i saznanjem da se uz one koji su ne samo pristali uz okupatora, nego i počinili bezbrojna zvjerstava prema vlastitim narodima, nikakva država ne može ne samo uspostavljati, nego niti graditi.

Doznali bi da borcima nitko nije trebao ništa zapovjediti, jednako kao da ih nitko nije mogao spriječiti u kažnjavanju onih za koje su znali da su počinili zločine ili onih čije su se majke hvalile kako „peru krvave košulje svojih sinova“, ali i naprosto zato što je netko bio ustaša, četnik, belogardejac ...

To nisu mogle spriječiti nikakve prijetnje pa niti strijeljanja, jer kako mi je ispričao moj susjed za jednog svojeg suborca s Korduna, kad je našao bivšeg ustašu koji mu je pred njegovim očima na pravdi Boga zaklao majku i brata, on bi ga ubio baš da je znao da će komandant ili komesar odmah poslije toga strijeljati njega.

Da su pitali doznali bi da u procesu kažnjavanja zločinaca iz redova ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije, tom svojevrsnom pročišćenju, nisu kažnjavani samo oni koji su bili Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, kažnjavani su svi, iako su Hrvati, bili najbrojniji među njima, a ustaše su i počinili najviše zločina, jedini su imali logore smrti.

Isto se odnosi i na kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i na činove bezobzirne osvete i retalijacije.

Već sam pisao o tome:

„Postupanje jugoslavenskih antifašističkih boraca prema ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnutim bivšim pripadnicima kvislinških vojski najsličnije je onome kako su postupali pripadnici francuskih pokreta otpora, koji su još u ljeto 1943. donijeli odluku o provođenju „pročišćenja“ što je značilo eliminaciju svih onih koje se moglo nazvati kolaboracionistima, bilo da su:

1. bili članovi kolaboracionističkih organizacija ili stranaka

2. provodili neprijateljsku propagandu

3. denuncirali i prokazivali članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru

4. pokazivali oduševljenja ili simpatije za okupatora

5. bavili se ratnim profiterstvom i švercem

Napravljeni su spiskovi svih takvih i njihove likvidacije su započele odmah, a intenzitet je jačao što je kraj rata postajao bliži.“

Isto je bilo i na tlu Jugoslavije u kojoj su pripadnici NOV i POJ zaduženi za obavještajni i kontraobavještajni rad, već i prije  osnivanja OZN-e 13. 05. 1944., marno prikupljali podatke o pripadnicima kvislinških snaga, posebno onima koji su iza sebe ostavljali najširi krvavi trag,  pripadnicima represivnog aparata, ali i klera, tako da su na kraju rata raspolagali točnim podacima o tome tko se kako ponašao u ratu, tko je bio zločinac, a tko nije.

Svi pokreti otpora su se surovo obračunavali s kvislinzima iz redova svojih naroda, tako da ponašanje pripadnika NOV i POJ, kasnije JA, ni po čemu ne odudara od ponašanja drugih, svojih saveznika u borbi protiv nacifašizma.

Pa što onda goni katolički kler, „pilare“ i na početku pobrojane „domoljube“ da toliko nasrću na ratne pobjednike, a posebno na antifašizam i bratstvo i jedinstvo kao principe na krilima kojih su antifašistički borci ne samo izvojevali pobjedu nego i Hrvatsku preveli među sile pobjednice nad fašizmom i tako osigurali opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi?

Za to nemaju jednog jedinog valjanog razloga, ali postoji potpuno iracionalni žal za tzv. NDH i ustaštvom u redovima HDZ-a i već spomenutih „pilara“ i drugih „domoljuba“, koji je toliko jak da nikakvom antifašizmu kod njih nema mjesta, antifašizam i bratstvo i jedinstvo su za njih zločinačkim principi, a da je ta tvrdnja točna najbolje svjedoči već navedena činjenica umanjenja, negiranja i zatiranje svakog sjećanja na ustaške zločine.

Iz redova ustaške emigracije kao tobožnji znak dobre volje lansirana je ideja o jedinstvu u redovima hrvatskog naroda do koje bi se došlo kroz proces pomirbe sinova ustaša i partizana, a koja je zapravo bila dimna zavjesa pod čijim okriljem je ustaštvo trebalo izvesti na hrvatsku javnu i političku scenu.

Tri su stvari koje ukazuju na ustašku podvalu: 

  1. ustaše se nikom, ni nevinim žrtvama, ni hrvatskom narodu, ni svijetu, nisu ispričali za sva zlodjela koja su počinili tobože u ime hrvatskog naroda
  2. i dalje su inzistirali na rušenju Jugoslavije svim sredstvima kao i na
  3. izgonu Srba iz rvatskeHrvatske

I uspjeli su i doći na vlast u Hrvatskoj i provesti fašističku kontrarevoluciju i uz pomoć drugih srušiti Jugoslaviju i istjerati Srbe iz Hrvatske, sve pod naslovom „stvaranje države“.

Povodom sve furioznijih nasrtaja, ja čak ne bih rekao hrvatske ekstremne desnice, nego ustaštva, prvenstveno na zdrav razum, a onda i antifašizam kao jedan od temelja hrvatske državnosti koji ilustrira i odluka SGZ o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, oglasio se 23. 07 2017. i komentator njemačkog „Tageszeitunga“, Erich Rathfelder, proglašavajući ta nastojanja „preradom povijesti“ odnosno povijesnim revizionizmom.

Autor osvrta se ne može načuditi zašto se Hrvati odriču ne samo jedinog svojeg u svijetu poznatog i od svijeta priznatog državnika, već s njim i najvrjednijeg dijela svoje prošlosti.

Ne samo autor, nego i brojni Nijemci očito dobro znaju i tko je Tito i što je bilo vrijedno u hrvatskoj prošlosti, hrvatske vlasti to očito ne znaju, pa čak iako se iz redova ustašije čuju i konkretne prijetnje neistomišljenicima, ponašaju se kao da taj ustaški revival ne vide i kao da se to njih ne tiče.Dođe mi tako da preventivno parafraziram riječi guvernera US Virginia, Terry McAuliffea, koji se obratio bijelim suprematistima poslije nasilnih nereda koje su izazvali pred par dana u Charlotesvilleu, Virginia i uputim ih ovim ustaškim suprematistima iz Zagreba, iako bar zasad ustaške prijetnje, okupljanja, postrojavanja i marširanja nisu tako nasilni kao spomenuta okupljanja bijelih suprematista u Charlotesvilleu, Virginia:

"Imam poruku za sve ustaške suprematiste i nacional-šoviniste koji su se u zadnjih 30-tak godina dovukli u Zagreb iz BiH ili emigracije. Naša poruka je jasna i jednostavna: Idite kući. Niste dobrodošli u ovaj slobodarski grad. Sram vas bilo. Pravite se da ste patrioti, ali ste sve, samo ne patrioti!"

"Došli ste vrijeđati ljude. I uvrijedili ste ljude. Moja poruka je jasna. Mi smo jači nego vi. Učinili ste naš Zagreb jačim. Nećete uspjeti. Nema mjesta za vas ovdje. Nema mjesta za vas ni u Zagrebu ni u Hrvatskoj.“

„Zato, molim vas, idite kući i ne vraćajte se."

Feniks @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 6, 2017

I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a zapravo Dan ustaškog pobjedonosnog okončanja 2. Svjetskog rata u Hrvatskoj „dostojno“ obilježili, „ljudi u crnom“ su marširali , pjevali ustaške poskočnice i uz ZDS podizali junačke desnice na još junačkiji pozdrav, ove godine proslava istog spomendana u Kninu odvijala se u gotovo komornoj, da ne kažem sterilnoj atmosferi, policija je čak, na čuđenje Marka Skeje i privodila neke kojima „vrag nije dao mira“, pa su se odlučili pozdravljati „starim hrvatskim pozdravom“ u znak „odavanja počasti“, kako to sami kažu.

Strava i užas!

Kako i ne bi, pa lani su im čak i policajci i časnici HV pljeskali i dizali im palčeve, pogotovo kad je odjeknuo „Jure i Boban“.

A onda kad je u kasnu večer i Thompson zarevao pred prepunim stadionom, ustašovalo se gotovo nesmetano do jutra, iako istini za volju jest protiv Thompsona pokrenuta prekršajna prijava radi „starog hrvatskog pozdrava“, valjda i zato on ove godine nije pjevao u „umivenom“ i gotovo praznom Kninu.

I ove godine se u maniri proglašenih istina standardno lagalo i mazalo „na klaftre“ i „kadilo“ braniteljima do neukusa, ipak kao najznačajnije valja spomenuti najavu novog Zakona o pravima hrvatskih branitelja nastalog kao plod „kampiranja“ „šatoraša“ u Savskoj ulici u Zagrebu. Prema nekim iznesenim detaljima umjesto socijalizacije braniteljske populacije od nje se stvara posebna kasta iznad zakona, s pravima koja uvelike nadilaze financijske mogućnosti zemlje.

Iako su mnogi i ove godine očekivali nastup Marka Perkovića Thompsona, odlučeno je da za proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja nastupi „Prljavo kazalište,“ koje ove godine obilježava 40 godina od svog osnutka. Za mjesto održavanja koncerta izabran je glavni gradski trg, a ne stadion, svima je jasno da „Prljavci“ u praznom Kninu ne mogu privući dovoljno posjetitelja da bi makar donekle popunili stadion.

Ipak „Prljavci“ su uspjeli napuniti središnji kninski trg i stvorili atmosferu za pamćenje i bez incidenata.

Tako je proslava 22. obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“ uspješno završena velikim koncertom grupe „Prljavo kazalište“ u Kninu.

Do 2015. se „veličanstvena i najveća hrvatska pobjeda u povijesti“, VRO „Oluja“, koja se “izučava i na prestižnom američkom vojnom učilištu“, kako će nam slavodobitno navodne riječi američkog ministra obrane posredovati naš ministar obrane Damir Krstičević, slavila na dva mjesta, službeno u Kninu, uz ipak suzdržanu ustašku ikonografiju, ali uz braniteljsko okretanje leđa i „hukanje“ predstavnicima „nenarodne“ SDP-ove vlasti, a ustaški, pardon „domoljubni“, dio u Thompsonovoj režiji u Čavoglavama.

Onda je predsjednica objedinila te dvije proslave u jednu jedinu, onu u Kninu, kad su do izražaja došle obje „slavljeničke“ komponente, pogotovo ona ustaška, pardon „domoljubna“, koja se prije odvijala u pozadini u Čavoglavama.

No kako se danas sve odvija pred kamerama, iz nekih domaćih antifašističkih krugova negodovalo se radi tako otvorenog ustašovanja, a prosvjedi su pristizali iz EU, ali i iz svijeta, a ne samo Beograda, kako se to željelo prikazati.

Zato je valjda ove godine odlučeno da u Kninu ne bude vidljiva ustaška, pardon „domoljubna“  komponenta proslave, ona je ove godine „preusmjerena“ u Slunj, opet podalje od kamera, a time i od očiju i ušiju javnosti.

 U Slunju je već u ranim poslijepodnevnim satima počelo javno okupljanje kulturno-zabavnog, a ustvari ustaško-zabavnog karaktera, povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja te 22. obljetnice vojno redarstvene akcije "Oluja" i Dana grada Slunja.

Prvo su odslušana politička baljezganja i podilaženja braniteljima, što se može okarakterizirati kao najgori politički šund.

No koja desetina tisuća ljudi nije se radi tih „domoljubnih“ govorancija okupilo u Slunju, oni su došli radi svoje ustaške ikone Marka Perkovića Thompsona, tako da je i Slunj kao što su prijašnjih godina Čavoglave ili lani u Knin odjekivali od ZDS i „Jure i Bobana“ uz svu znanu ikonografiju iz tih mjesta i tim povodom.

Vidjelo se odmah da Thompsonovi obožavatelji ne posustaju.

Dakle ljubitelji lika i djela Marka Perkovića Thompsona nisu ni ove godine ostali prikraćeni za doživljaj, premda bi im bilo puno draže da su se mogli „radovati“ u Kninu.

Feniks @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 4, 2017

Možete li zamisliti da neki njemački novinar od imena, u novinama od imena, onda kad njemačka kancelarka oštro i kritički progovori o nacističkoj prošlosti svoje zemlje prozivajući i osuđujući svaku pojavu ili svaki izgred neonacista, napiše da je ona svojim istupom teško uvrijedila nacističku Njemačku?

Naravno da ne možete zato što nacistička Njemačka ne postoji, promocija nacizma tamo, kao ni igdje drugdje,  nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje, a za negaciju holokausta se ide u zatvor.

Isto bih mogao napisati i da neki francuski visoki dužnosnik, predsjednik ili premijer, uvrijedi Višijevsku Francusku ili možda norveški uvrijedi Quislingovu Norvešku ili slovački premijer Tisovu Slovačku …

Nezamislivo, zar ne?

E ali u Hrvatskoj, ako ćemo vjerovati novinarki „Jutarnjeg lista“ Jeleni Lovrić, je to itekako moguće, ona se naime u svojoj kolumni „LINIJA ŽIVOTA“ pod naslovom:

„Protjerivanjem Tita podjele se ne brišu nego još više produbljuju, a Plenkovićev HDZ ponavlja tešku grešku koju je učinio i Milanović“ ne libi između ostalog napisati i ovo: „Baš kao što je bivši premijer bez valjanog razloga, vjerojatno iz manjka državničke ozbiljnosti i potpunog nerazumijevanja povijesnih rasjeda, još uvijek otvorenih posred nacionalnog korpusa, uvrijedio i ozlojedio blajburšku Hrvatsku …“ spočitavajući Milanoviću i ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijama u Bleiburgu i drugdje.

Da se ne zajebavamo, ovo „blajburška Hrvatska“ je eufemizam koji Lovrićka rabi za „ustaška Hrvatska“ s time da se odmah mora postaviti pitanje kako to da u situaciji kad ne postoje ni nacistička Njemačka, ni Višijevska Francuska ni Quislingova Norveška, ni Tisova Slovačka, jednako kao ni Mussolinijeva Italija, postoji blajburška odnosno ustaška Hrvatska, zar ta Hrvatska, koja je bila sve prije nego država hrvatskog naroda, nije prestala postojati s bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke, jednako kao što su prestale postojati sve druge kvislinške tvorevine i od nacista oktroirani režimi?

I još nešto, možda bih ja to nekako i mogao „progutati“ da ne dolazi iz pera Jelene Lovrić, svojedobne muze Ivice Račana i njegove socijaldemokracije osmišljene u glavi Zdravka Tomca ili možda baš to čini Jelenu Lovrić „pročitanom“?

Da je stala na gornjem, čovjek bi možda i mogao reći da joj se omaklo, ali ona je uz mnoge druge sporne stvari u tekstu napisala i sljedeće: „Partizanska borba prebacila je Hrvatsku na pobjedničku stranu, ali pravedan je rat za slobodu uprljan strašnim poratnim zločinima, zbog kojih cijela ljevica i danas nosi stigmu. Brozovom odlukom o napuštanju sovjetskog bloka bivša je država, Jugoslavija, pomaknuta prema Zapadu, ali kao komunistički autokrat u jednopartijskoj, nedemokratskoj državi Tito se brutalno i krvavo obračunavao s političkim protivnicima.“

Tko su to bili Titovi politički protivnici s kojima je on tako „brutalno obračunavao“, na koga to autorica misli?

Nadam se da ne misli na sve one zaostale džepove otpora i ustaške, četničke i balističke bande, od kojih je zadnja četnička likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953.

Nadam se da ne misli ni na pristalice Rezolucije IB internirane radi „preodgoja“ na otoku Goli.

Ali niti na ustaške i druge emigrante s kojima se radi njihovog terorističkog djelovanja režim obračunavao jednako kao i svaki drugi sustav vlasti pa i u najdemokratskijim državama svijeta.

Njegovi politički protivnici bili su dostupni mu Milan Grol, Vlado Dapčević, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković … i nedostupni mu dr. Vladko Maček, nešto se ne sjećam brutalnog obračuna s njima.

Pa nije bilo brutalnog obračuna ni s protagonistima pobune seljaka u Cazinskoj krajini 1950.

Znam da će se odmah potegnuti jak argument u liku Andrije Hebranga, čija sudbina, odnosno smrt, nikad nije razjašnjena, samo oni koji nešto znaju, znaju da je Andrija Hebrang bio najžešći staljinist u vrhu KPJ. A onda opet nitko pa niti iz redova Titovih najžešćih osporavatelja nije nikad Tita dovodio u direktnu vezu s Hebrangovom smrću.

Koji su to onda „strašni poratni zločini i politički obračuni“ ili se možda nije smjelo kvislinge kažnjavati pa ni za holokaust i mnoge druge najmonstruoznije zločine za koje svijet zna?

Jel' pritom bilo i kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova retalijacija i bezobzirne osvete? Naravno da je, ali ne više i ne drugačije nego su to radili pripadnici drugih pokreta otpora u Evropi, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA. S time da se, za razliku od potonjih, pripadnici JA ne mogu optužiti ni za pljačke ni za masovna silovanja.

Milana Grola sam spomenuo, on je bio glavni razlog zašto je u Jugoslaviji svako višestranačje zabranjeno, jer je Grol najavio da se njegova Demokratska stranka neće pridružiti NF-u i da će zatražiti reviziju odluka AVNOJ-a i poništenje zabrane povratku kralja u zemlju. Naravno da o tome nije moglo biti govora niti je Tito na to smio pristati.

Što se Mačeka i dobrog dijela vodstva HSS-a tiče, njega je „pokopao“ proglas upućen članstvu HSS-a kojim ga poziva na suradnju s ustaškim vlastima, što je za posljedici imalo da su se čitave jedinice Građanske i Seljačke zaštite priključile Ustaškoj vojnici.

Istini za volju i najveći broj Hrvata u redovima NOV i POJ bio je haesesovskih uvjerenja, samo nije se moglo zabraniti Demokratsku stranku u Srbiji, a dopusti rad HSS-u u Hrvatskoj.

Jelenu Lovrić ne smeta činjenica što ta njena „blajburška“, a zapravo „ustaška Hrvatska“ uopće ne bi smjela postojati u državi uspostavljenoj odlukama ZAVNOH-a, kojega se nije moglo zaobići pa se „ukotvio“ u preambuli Ustava RH.

Ako je pak u Hrvatskoj promocija ustaštva i samo ustaštvo, ta hrvatska inačica fašizma,  legalno i ravnopravno sudjeluje u političkom životu zemlje, kao da antifašističke borbe i nije bilo i kao da fašizam u toj borbi nije oružano poražen, onda se time direktno pljuje na grobove svih onih preko pedeset milijuna ljudi koji su svoje živote u 2. Svjetskom ratu položili za svijet bez fašizma.

Ali aktualne HDZ-ovske vlasti u svojoj borbi „protiv svih totalitarizama“ nađoše baš boriti se protiv antifašizma, prethodno ga pripisavši komunistima i proglasivši ga zločinačkim, jer po njima ustaštvo i fašizam sudeći prema ponašanju vlasti i nisu izraz totalitarizma.

U tom HDZ-ovom pregalaštvu najpriležnije sudjeluju i „antifašisti“ poput Jelene Lovrić, ali i mnogih drugih, bez njih i njihove zdušne pomoći fašizma/ustaštva u Hrvatskoj bilo ne bi.

Feniks @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 27, 2017

Za sve „nevjerovane Tome“ nastupio je trenutak „stavljanja prsta u rane“, pa će valjda sad i oni najtvrdokorniji shvatiti riječi sisačke gradonačelnice, Kristine Ikić Baniček, izgovorene povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe 22. 06. 2017. na račun licemjerstva paradnih, privremenih i povremenih antifašista, eksponirajući pritom kao najvećeg među njima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Taj trenutak „stavljanja prsta u rane“ je najava Milana Bandića da će SGZ-a na prvoj sjednici u novom sazivu predložiti da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Ne, ne radi on to iz nekakvih svojih uvjerenja već isključivo radi „kupovine ruku“ zastupnika u SGZ. Sugerirana nova imena poput npr. Kazališni trg, ne prihvaća, već se odlučuje za najjače, Trg Republike Hrvatske, računajući u svojoj „domoljubnoj“ glavi kako nitko od potencijalnih oponenata neće ići maršala Tita pretpostaviti Republici Hrvatskoj, pa će „šaptom TMT pasti“.

No, hoće li?

Pitam se, zar je moguće da mnogi tek poslije najnovijih nasrtaja na Zagreb, jer se od Tuđmanovog dolaska na vlast Zagreb i HDZ, s Tuđmanom ili bez njega,  ne vole javno, jednako kao što se Grad nije volio s ustaškim režimom, onih koji dolaze iz redova povampirenog ustaštva predvođenog uglavnom kadrovima iz „tamnog vilajeta“ gdje se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, vide kojim žarom se sve to vrijeme Zagreb ponižava, pokušava ga se kažnjavati radi toga jer je pristao uz antifašizam i postao i ostao nepokoreni grad.

O da, platio je Grad ogromnu cijenu, jer je u redovima antifašističkih boraca u borbi za svijet bez fašizma poginuo svaki deseti Zagrepčanin.

Zagrebu se njegov doprinos u borbi protiv fašizma i vrednovao i priznavao, okitio se naslovom grada-heroja, imao je svoj Trg republike, svoju Ulicu 8. maja 1945, jer je tog dana Zagreb oslobođen, a taj 08. 05. proglašen je Danom grada Zagreba, koji se punih 45 godina slavio uz brojne svečanosti.

A onda su se po dolasku Tuđmana na vlast Zagrebu počeli oduzimati svi ti njegovi atributi, prvo sve ono što ga je obilježavalo antifašističkim, pa je tako ostao i bez Trga republike, bez Ulice 8. maja 1945., bez Dana Grada, bez Trga žrtava fašizma (kasnije je nakon brojnih prosvjeda ime trga vraćeno), bez imena ulica, ali i spomen obilježja koja su bila vezana uz obilježavanje antifašističke borbe. Posebno valja spomenuti devastaciju spomenika Zagrepčanima palim u ratu za oslobođenje, radom kipara Koste Angeli Radovanija, u Dotršćini, kao najzorniji obračun s antifašizmom.

Zagrebu se nije priznavalo niti pravo da si izabere gradonačelnika, bez obzira na izborne rezultate, a onda je ponižavanje na trenutak zaustavljeno i to zapravo minornim povodom, pokušajem vladajućih da ugase Radio 101, radio koji se drznuo kritički govoriti o vrsti i karakteru Tuđmanove vlasti, ali i svoj malignosti Tuđmanove osobnosti.

Da, na taj 21. 11. 1996. pozivu HHO-a na prosvjed na glavnom gradskom trgu odazvalo se preko 100.000 građana spremnih da kažu svoje NE! i Tuđmanu i njegovoj samovolji.

Znam ja da je bilo i puno drugih povoda kad je trebalo tom opasnom luđaku reći ne, ali nije bilo moguće okupiti „kritičnu masu“ istomišljenika.

No istinsko, dotad neviđeno ponižavanje Zagreba, u međuvremenu preimenovanog u „glavni grad svih Hrvata“, počinje Račanovim inauguriranjem Milana Bandića na položaj gradonačelnika grada Zagreba, koji radi porijekla tog najvećeg „delavca istočno od Greenwicha“ uz već spomenuti naslov „glavni grad svih Hrvata“ baštini i naslov „Široki brijeg na Savi“.

Za Bandićev uzlet „kao rođenog gradonačelnika Zagreba“, pa otkud bi takav i mogao doći nego iz Pogane Vlake, najzaslužnija su dva SDP-ova dična muža, bivši predsjednici OK SKH Pešćenica i Trnje, Ivan Šikić i Marko Melčić, koji su „iz mrtvih“ podigli jednake komuniste kakvi su uz Račana i sami bili, Milana Bandića i njegovog intimusa Slobodana Ljubičića, koje je Račan odmah „prigrlio“ jer su mu baš takvi za Zagreb trebali.

I uspjeli su od oduvijek srednje-evropskog grada napraviti bosansku palanku, bez identiteta, jer danas i upola manji austrijski Graz djeluje kao velegrad u usporedbi sa Zagrebom.

Ali zašto bi Račan zaostao u Zagrebu za remek-djelom koje je napravio realiziravši svoj cjeloživotni projekt dovođenjem Franje Tuđmana na čelo uređene i potencijalno prosperitetne države SRH, pomažući mu zdušno da od „druge Švicarske“, kako su joj tada tepali, napravi „muljevito dno Evrope“.

Račanov projekt zdušno je nastavio Zoran Milanović, kojemu su na nivou Grada sekundirali „naš Bero“ i „barba Žvane“ održavajući svojim glasanjima/neglasanjima Bandića na vlasti i nakon što je isključen iz SDP-a.

U međuvremenu je Bandić marno „delao“, ne po zakonu, nego po svom zavičajnom principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, a to znači mešetarenjem, korumpiranjem, političkom trgovinom „ispod stola“ … u međuvremenu osnovao i svoju stranku i na gradskoj razini silno ojačao, tako da na izborima za gradonačelnika pobjeđuje, prvenstveno zato što je stvorio ogromnu vojsku svojih ovisnika i poslušnika, a sve gradske službe i Holding naprosto prenapučio kadrovima „izbosne“. U gradskoj Upravi ne postoji baš nitko tko mu se usudi proturječiti ili mu se suprotstaviti. Pokušala je to gđa Zrinka Paladino, ali je na smrt preplašena sama dala ostavku i otišla.

Ispipavao je on „bilo Grada“ kad god mu se pružila prilika da pljune i na grad i na grobove Zagrepčana palim u NOB-i, kao što je bila organizacija Thompsonovog koncerta „slave i ponosa“ na Trgu bana Jelačića 30. 05. 2008.

Isticanjem ustaških simbola i drugim fašističkim manifestacijama na nedopustivom koncertu, s nedopustivim izvođačem i s nedopustivom ikonografijom, Bandić i vodstvo zagrebačke HVIDR-e pljunuli su na grobove tisuća antifašista i žrtava ustaškog terora, te ponizili Zagreb i Zagrepčane kako ih nikad nitko u povijesti ponizio i uvrijedio nije.

Uslijedile su reakcije iz domaće javnosti ali i iz svijeta, pa se kabadahija iz Pogane Vlake primirio sve do momenta kad je, prema nekim svjedočenjima radi pritiska na organe gonjenja, Mirko Ljubičić „Šveps“ iz zagrebačke HVIDR-e 20. 10. 2014. organizirao ono čuveno braniteljsko „logorovanje“ u Savskoj ulici ispred broja 66, kojem je tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović požurio dati legitimitet.

Otada Milan Bandić ne miruje … „dela“ i uglavnom uspijeva. Istinabog tu i tamo mu podleti kao s izgradnjom crkve, a kasnije „uređenjem parka“ na Savici, premda ja osobno mislim da je i taj poraz samo privremen i da će opet pokušati.

Zanima me hoće li se ovim povodom oglasiti neko tijelo, neka stranka ili organizacija, znam da HHO, kao 1996. u slučaju Radija 101 to neće, pa pozvati Zagrepčane da masovno izađu na prosvjed i pruže otpor ustaštvu i ne dopuste promjenu imena trgu i spriječe daljnje fašističko i klerofašističko zagađivanje hrvatske javne i političke scene.

Kad će, ako ovim povodom neće!?

Evo i SDP-u prilike da makar i s ogromnim zakašnjenjem pokuša ispraviti bar dio onog zla kojemu je sam pridonio.

Feniks @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Linkovi
Brojač posjeta
198411
Index.hr
Nema zapisa.