Moj internet dnevnik
Protiv struje
Blog
četvrtak, veljača 15, 2018

Vučiću, uzalud ti trud!

Za politiku kažu da je zanat, drugi najstariji u ljudskom rodu, kažu i da je politika umijeće mogućega, osim  u Hrvatskoj, u nas je to pokušaj umijeća nemogućeg, takvom ju je učinio Franjo Tuđman, koji je i diplomaciji umjesto „finog veza“ dao karakter momačkog nadmetanja, pregovore svodio na pokušaj prevare, a sporazume potpisivao s figom u džepu.

Zanimljivo je da su to „umijeće“ od Tuđmana prihvatili gotovo svi koji su se u Hrvatskoj u politici ili diplomaciji okušali.

To „umijeće“ podrazumijeva neprekidno „deranje vlastite koze“, potpuno nepoznavanje prilika i društvenih odnosa koji vladaju u državi sa čijim se predstavnicima razgovara ili pregovara. To je glavno ishodište svih nesporazuma i sporova sa svim našim susjedima, jer nema gore stvari nego potpuno ignorirati stavove i polaznu poziciju sugovornika.

Naši pregovarači jednostavno ne dopuštaju da njihovi sugovornici iz drugih država o konkretnim pitanjima i problemima imaju drugačije mišljenje od njih. Kako li to samo smiju!?

Da je tome tako, pokazalo se i prilikom posjete predsjednika R Srbije Aleksandra Vučića, kojega su gotovo svi na hrvatskoj političkoj sceni, osim predsjednice RH, uglavnom percipirali kao neprijatelja, umjesto da su ga dočekali s pretpostavkom da je predsjednik susjedne države došao u posjet Hrvatskoj s dobrim namjerama i da je u razgovorima koje je vodio s hrvatskim dužnosnicima i kardinalom Bozanićem bio iskren. Jel' je ili nije, pokazat će vrijeme i to relativno brzo, vidjet će se koje će političke odluke donositi i koje poteze povlačiti u cilju ostvarenja onoga što je obećavao.

Naravno isto vrijedi i za hrvatsku stranu.

Ali hajde da vidimo koji to problemi muče hrvatsku politiku i diplomaciju kad je Srbija u pitanju, jer se bojim da to nitko iz redova tog establishmenta nije shvatio ni nakon opetovanih Vučićevih obrazloženja kako „mi i vi neke stvari, a pogotovo one koje su se dogodile u bliskoj prošlosti percipiramo drugačije i tu se neće ništa promijeniti“, eksplicite spominjući pritom odnos prema „Oluji“ i Alojziju Stepincu.

I sad, bar kad je „Oluja“ u pitanju, što to ovim našim padavičarima nije jasno, kad Vučić kaže: „Vi „Oluju“ slavite kao pobjedu i mi to razumijemo, ali mi taj dan doživljavamo kao dan tuge.“

Ne, mi nećemo reći da mi razumijemo da Srbi na dan kad mi slavimo „Oluju“ tuguju, naša politički nepismena bulumenta smatra da bi i Srbi trebali slaviti s nama i to ne samo Srbi u Hrvatskoj nego i oni u Srbiji. I još se ljutimo kad oni to neće. A neće, po meni je i samo takvo očekivanje i traženje i više nego blesavo. Dakle pametan hrvatski političar bi to trebao znati, ostaviti to takvim kakvo je i ne čačkati po tome tražeći da druga strana prihvati nešto što ona prihvatiti ne može.

Još je luđe od Srba tražiti i očekivati da prihvate Alojzija Stepinca kao sveca.

Nadalje u Srbiji nema gotovo nikoga tko Srbiju doživljava kao agresora u ratu u Hrvatskoj, za njih je rat u Hrvatskoj započela Tuđmanova paravojska i vodila ga s JNA, pobuna Srba u Hrvatskoj za njih je bila opravdana, a izbila je kao posljedica diskriminatorne politike Tuđmanovog režima, pa tražiti od predsjednika Srbije da se ispriča radi srbijanske agresije je čista ludost, nitko otamo neće ići dalje od isprike kako ju je svojedobno formulirao i izrekao bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić.

Nema Srbina u Srbiji koji će Domovinski rat prihvatiti takvim, za njih se radi o ratu izazvanom nasilnom hrvatskom secesijom.

„Oluja“ će za njih, čak i da nije bilo onog silnog uništavanja imovine i infrastrukture i zločina nad civilima, uvijek biti egzodus Srba iz Hrvatske.

Za njih su logori u Srbiji bili zarobljenički sabirni centri koje je uspostavila i kontrolirala JNA.

Ovo što sam napisao je neprijeporna istina, tako u Srbiji „dišu“, neke od njihovih stavova i nije baš teško braniti, a dok je tome tako bit će besmislen i svaki hrvatski ili bosanski zahtjev za isplatom ratne odštete.

Navedeno bi hrvatski političari i diplomati morali znati, pa sa srbijanskim partnerima rješavati pitanja koja su rješiva, poput pitanja položaja hrvatske manjine u Srbiji, pitanje teritorijalnog razgraničenja, traganja za nestalima, pitanja sukcesije, povrata kulturnih dobara i dokumentacije, suđenja za u ratu počinjene zločine, unaprjeđenja gospodarske suradnje … a ne se iscrpljivati na temama o kojima ne samo da imamo oprečna stajališta, nego će ta stajališta takvima ostati trajno.Inzistiranje novinara hrvatskih medija da se Aleksandar Vučić ispriča za riječi izgovorene prije 23 godine u Glini, za mene su također kontraproduktivna, jer u to doba Aleksandar Vučić ni o čemu u Srbiji nije odlučivao, a i daleko žešća retorika Vojislava Šešelja urodila je oslobađajućom presudom na suđenju pred Haaškim sudom.

Pravo je pitanje, imamo li mi uopće pravo od hrvatske politike očekivati da išta od tih neprijepornih stvari shvati i razumije?

Bojim se da ne, jer to čak ni Vesna Pusić ne razumije, sudeći bar prema onome što je izjavila za N1, očekujući od Aleksandra Vučića ispriku bar poput one Willyja Brandta za sva zla koje je počinio nacistički režim.

Dakle radi se o stvarima koje nisu, čak kad bi hrvatske interpretacije bile točne, ni iste, ni jednake ni slične da bi ih se uopće moglo uspoređivati i na njih se pozivati. Nacistički zločini i dvojbena hrvatska interpretacija „(veliko)srbijanske agresije“ je isto? Ma hajte, molim vas.

VRO „Oluja“, „čista k'o suza“, ma hajte, molim vas.

Iako odnosi sa Srbijom jesu najbremenitiji problemima, ništa bolje stanje nije ni sa drugim susjedima.

Kako, primjerice, Slovenija može imati svoje stajalište o granici i kako se uopće usudi pozivati na stečeno pravo pristupa otvorenom moru?

Ili što BiH ima tražiti da se prije početka gradnje Pelješkog mosta riješi pitanje razgraničenja na moru i pristupa BiH otvorenom moru.

Pobjednički hrvatski političari će im reći što smiju a što ne smiju i kakve stavove uopće smiju zauzimati i koje pozicije braniti. U protivnom, neće biti dobro.

Feniks @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 6, 2018

Ne ulazeći uopće u genezu Agrokora i slučaja Agrokor, niti u to tko je svemu kumovao, jer su se sve vrijeme svi u vlasti i uz vlast, neovisno o političkoj opciji, trudili pogodovati Ivici Todoriću i naći mu se pri ruci, a on je te usluge blagonaklonosti i zatvaranje očiju znao obilno honorirati.

No kao i sve građevine građene na temeljima u živom pijesku i Agrokor se počeo naginjati prijeteći potpunim urušavanjem.

Zanimljivo je da je EBRD prva zaključila da od tog brašna, njihovog daljnjeg kreditiranja Agrokora, neće biti pogače, vješto se prva izvukla iz tog zagrljaja. Ona je svoje kredite osiguravala ulaskom u vlasništvo Agrokora, da bi ubrzo to svoje vlasništvo prodala Todoriću, ostala je dioničar sa zanemarivim brojem dionica.

To naginjanje je trajalo i trajalo, građevina je ovisila o podupiračima koji su se sastojali od kašnjenja u plaćanju, a onda i neplaćanja dobavljača, odnosno plaćanju izdavanjem mjenica bez pokrića i sve većih i sve nepovoljnijih kredita. I kako to u životu biva vrč je išao na vodu sve dok se nije razbio ili kako narod voli nazvati trenutak istine „došla je maca na vratanca“. Dalje se nije moglo. Nitko od onih  iz svih segmenata vlasti, koji su znali ili su po službenoj dužnosti morali i trebali znati što Agrokor u stvarnosti predstavlja, kako posluje i pod kojim se uvjetima zadužuje, nije se zapitao zašto se EBRD nakon višegodišnje suradnje izvlači iz Agrokora, odnosno odbija kompaniju dalje kreditirati.

A da su u tom trenutku zaustavili Todorića, a mogli su, a trebali su ga zaustaviti i odmah fijokirati radi izdavanja mjenica bez pokrića, što je kazneno djelo par excellence, šteta bi bila, ali bi bila daleko manja. Istinabog Todorića su mogli zaustaviti i dobavljači, ali i oni su mu pogodovali i uz pomoć bankara mu omogućavali da igra tu (samo)uništavajuću igru …

Dakle ako uzmemo u obzir puninu „slučaja Agrokor“ dolazimo do neprijepornog zaključka da tu naprosto nema nevinih, jer tko god je na bilo kakav način došao u dodir s Agrokorom, uprljao je ruke.

A onda gnojni čir zvan Agrokor je pukao, u dogovoru s drugim vjerovnicima dvije ruske banke povedoše igru, pokušavajući bez posredovanja države uvesti red u posrnulog diva, kroz angažman renomiranih partnera specijaliziranih za restrukturiranje  kompanija u poteškoćama.

Mene je sam taj početak podsjetio na početak najpoznatijeg restrukturiranja posrnule kompanije poznato kao „Case Chrysler“ iz 1979.

Todorić se bez ikakve prisile odriče prava na upravljanje Agrokorom, potpisuje suglasnost za početak procesa restrukturiranja i baš kad smo očekivali da će se stvari odvijati na način kako se to u svijetu radi i pred očima javnosti, evo nam Andreja Plenkovića i jarana, da zaustavi već započeti proces, predlaže Hrvatskom saboru donošenje zakona popularno nazvanog Lex Agrokor, kojeg Sabor i usvaja.

No dobro reći ćete kompanija u poteškoćama je u privatnom vlasništvu neovisno o načinu stjecanja tog vlasništva, ali je i hrvatska, njen slom može imati drastične posljedice po velik dio ukupnog hrvatskog gospodarstva, pa ne treba odricati pravo Vladi RH da intervenira i u privatno vlasništvo.

E sad kod svih onih koji nešto znaju istog časa po stupanju na snagu Lex Agrokor javlja se sumnja u dobronamjernost onih koji ali baš nikad nisu pokazali da su dobronamjerni, prvo radi toga jer se drži da je Plenković krenuo „uredovati samo kako bi spriječio ruske banke.

Onda, očekivalo se da za povjerenika vlade RH za Agrokor bude imenovan netko tko se dokazao i pokazao u uspješnom vođenju velikih gospodarskih sustava, a ne nekakvog „podanika“ ministrice gospodarstva i omniprezentnog Borislava Škegre, dvojbenog znanja i još dvojbenijih dobrih namjera, što se najbolje manifestira „uvođenjem u igru“ američkih „lešinarskih“ fondova pogodujući im da se u procesu restrukturiranja Agrokora, „ogrebu“ za milijarde kuna. Da sad u enormne isplate savjetnicima ali i samom vladinom povjereniku i ne ulazimo.

Ponovno, najpoznatiji CEO američke automobilske industrije, Lee Iaccocca, sklapa ugovor s dioničarima Chryslera na godinu dana uz honorar od 1 USD, naplatit će se, ako bude uspješan.

I je!

Vladin povjerenik u Agrokoru je za razliku od Iaccocce već postao milijunaš, a ishod restrukturiranja Agrokora je još debelo neizvjestan. Prema nekim poznavateljima prilika prije bliži stečaju nego što je to bio pred godinu dana.

Prema onom što je dosad procurilo u javnost, neki analitičari ali i ekonomisti od imena, zaključuju da je u Agrokoru u toku pljačka koja ne zaostaje za onom privatizacijskom.

I tako dok su tisak, analitičari, ekonomisti, saborski zastupnici … kritički propitivali, zaključivali, ocjenjivali i optuživali, Todorić, očito dobro obavješten, optužuje vlasti i povjerenika, podnosi kaznene prijave i na druge načine čekića sa svoje strane, vlasti su šutjele.

I koliko god je predsjednik Vlade na sve prijašnje prigovore i dobronamjerna upozorenja na ponašanja ministra financija i potpredsjednice Vlade bio gluh, na ovu gomilu podataka o marifetlucima i ne samo vladinog povjerenika, koja je dospjela u javnost, pogotovo nakon kritičkog odmaka predsjednika Hrvatskog sabora i Predsjednice Države, koji su mu sve vrijeme bespogovorno držali štangu, se nije mogao oglušiti, zatražio je od povjerenika podatke o savjetnicima i upitnim isplatama.

Neki poznavatelji prilika kažu da bi to mogao biti uvod ne samo u smjenu povjerenika već i potpredsjednice vlade, ali i odmicanje od Agrokora kreatura poput već spomenutog B. Škegre, ali i mnogih drugih, onih koji se spominju, ali i onih koje nitko ne spominje, a negdje su pronašli Agrokorovu sisu koju nemilice sišu.

No bilo kako bilo, ako se i ne dogodi ništa spektakularno, već sama prinuda bahatog Plenkovića da preispita ponašanja glavnih aktera u procesu restrukturiranja Agrokora je puno, a pogotovo ako to dovede do uvođenja malo reda i poslovnog i drugog morala na hrvatsku javnu i političku scenu, značit će to da je hrvatska  žabokrečina dobrano uzburkana.

Živi bili, pa vidjeli!

Feniks @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 28, 2018

I tako bez znanja i pitanja hrvatskih vlasti ali i jedinih ovlaštenih vlasnika istine o ustaškom logoru smrti „Jasenovac“, „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, obilno podmazivanog od strane Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, drzne se nekakav mrzitelj svega hrvatskog iz Izraela i u suradnji s jednakim takvim mrziteljima, Srbijancima, ali i nekim drugim jednakim mrziteljima, povodom Dana obilježavanja holokausta postaviti u sjedištu UN-a izložbu pod naslovom "Jasenovac – pravo na nezaborav".

Izraelski profesor dr. Gideon Greif, kojeg u svijetu drže za vodećeg stručnjaka za ustaški logor Jasenovac i logore pod nadzorom jedinica SS Sonderkommando, Auschwitz i Majdanek, a istodobno je i šef skupine GH7 povjesničara iz sedam zemalja, čiji je postav "Jasenovac – pravo na nezaborav" prva izložba te skupine u UN-u, 72 godine nakon 2. svjetskog rata.

I bi tako, izložbu je, usprkos napora hrvatskog MVEP-a da se spriječi njeno održavanje, u  četvrtak, 26. 01. 2018., otvorio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.

Iz našeg MVEP-a neumorno se čekićalo protiv izložbe, tražeći čak i njenu zabranu, a odustalo se tek nakon što je Glavni tajnik UN odobrio njeno otvaranje.

U hrvatskom MVEP-u ne mogu doći k sebi niti se čudom načuditi kako ikom može pasti na pamet pa dovoditi blaženog Alojzija Stepinca u bilo kakvu vezu s tzv. NDH i ustaštvom i još ga povezivati s procesom prevođenja pravoslavnog življa, ali i drugih inovjerca, na katolicizam.

Neoprostivo!

Što bi na to rekao msgr. Juraju Batelja, ali svi drugi kostimirani performeri iz redova klera Stepinčeve crkve?

I da, hvale se iz našeg MVEP-a da su organizatori iz postava izložbe morali ukloniti fotografiju Alojzija Stepinca pored fotografije Ante Pavelića, a vrag je u tome što se radi o fotografiji na kojoj su Ante Pavelić i Alojzije Stepinac. A onda su, tvrde iz MVEP-a, morali ukloniti i tekst koji je uperen protiv kanonizacije blaženog nam Alojzija.

No najveći prigovor je što izložba o ustaškom logoru smrti „Jasenovac“ nije napravljena u suradnji s RH, ne pitajući se tko je dosad sprječavao RH da sama organiziran takvu izložbu.

A na to da su nam iz MVEP možda i lagili upućuju riječi glavnog kustosa izložbe već spomenutog dr. Gideona Greifa, kojima opovrgava navode hrvatskog MVEP-a:

"Po mom mišljenju ova izložba uopće ne bi trebala biti sporna. Ona se zasniva na povijesnim podacima i tamo se ne nalazi ništa što ne bi moglo biti potkrijepljeno dokazima. Ja sam povjesničar, ne političar. I zato mislim da niti jedna vlada ne bi trebala biti zabrinuta oko ove izložbe jer ona samo ima dobre namjere."

"Izložba je najnormalnije otvorena, ja sam održao predavanje na otvorenju. Da se UN distancirao, izložba ne bi bila ni otvorena. A što se tiče uklanjanja dijelova ne vjerujem da se to dogodilo jer da je bilo tako, vjerojatno bi me kao glavnog kustosa o tomu obavijestili."

Uostalom, Hrvatska još stigne postaviti vlastitu izložbu, pa bi postav izložbe, pod pokroviteljstvom HAZU i Matice hrvatske, mogli izraditi „stručnjaci“ iz već spomenutog „Društva za istraživanje trostrukog logora „Jasenovac““ u suradnji s poznatim ljubiteljima „istine“ predvođenim Jakovom Sedlarom, izložbu bi mogao otvoriti Marko Perković Thompson pjesmom „Jasenovac  i Gradiška Stara“.

Ili možda baš zbog tih i takvih mogućnosti nikom nije palo na pamet da Hrvatsku pozove da sudjeluje u projektu.

No, ničeg novog pod kapom nebeskom, nas se i dalje zbog nepovijesnog i neznanstvenog tumačenja prošlosti i dalje sili da našu prošlost živimo u sadašnjosti.

Feniks @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 7, 2017

Gotovo svi u EU primili su s nevjericom reakcije na pravomoćnu presudu šestorici čelnika HR HB, prvenstveno službene Hrvatske, posebno premijera, predsjednice RH, Predsjednika Hrvatskog sabora, ministrice vanjskih poslova …,  a onda i razno-raznih udruga i udruženja kako u RH, tako i u redovima BiH Hrvata, posebno onih iz HR HB, koja očito nikad nije prestala postojati. Reakcije političara diljem svijeta, kao i one u medijskom prostoru demokratskih i ne samo evropskih zemalja kretale su se od čuđenja, preko prijekora sve do žestokih osuda takvih svima nerazumnih stavova stavljanjem u službu obrane pravomoćno osuđenih zločinaca.

Najdalje je u osudi otišao najutjecajniji skandinavski dnevni list „Aftonbladet“, koji je prvenstveno zahvaljujući izjavama Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, naslovom "Hrvatima nije mjesto u EU, oni slave kult zločinca Praljka" čak u pitanje doveo pravo RH na članstvo u EU:

“To se događa u zemlji koja je članica EU-a, usred naše civilizirane demokratske zajednice. Sramotno. Kult mrtvog ubojice pokazuje zastrašujući nedostatak demokratskih instinkata”. Tužno je što je zemlja poput Hrvatske puštena u EU.”

Ne pazeći na to kakvu štetu rade ugledu hrvatskog naroda i države, odgurujući je sve dalje od uljuđene demokratske države, Hrvatski generalski zbor, potvrđeno je, organizira 11. 12. 2017. u „Vatroslavu Lisinskom“ komemoraciju pravomoćno osuđenom ratnom zločincu.

Ne radi se tu ni o kakvom privatnom odavanju počasti preminulom, radi se o javnoj manifestaciji, očito uz blagonakloni pristanak vlasti, jer da toga pristanka nema i da anemični ne misli isto što i članovi Hrvatskog generalskog zbora, komemoracije ne bi bilo.

Mislim da će komemoraciji prisustvovati i neki članovi hrvatske vlade, a možda i svi, iako možda ne i njen predsjednik.

Za predsjednicu Republike, nakon svih njenih nesuvislosti i nisam baš siguran.

Dakle bulumenta predratnih golja koja je odazivajući se „sirenskom zovu“ Franje Tuđmana započela rat i u ratu „izrasla“ ne samo u „generale pobjedničke vojske“, „hrvatske generale“ pače, nego i u imućne, vrlo imućne, bogate, pa i vrlo bogate ljude, a koliko jučer su jedva spajali kraj s krajem a neki  nisu mogli ni hotelske račune platiti, odlučila je dodatno sramotiti hrvatski narod i državu. A to mogu radi „svetosti“ DR, radi čega mogu i svakoga, tko bi im se suprotstavio, priupitati „gdje je bio 1991.“ i proglasiti ga ne samo protivnikom hrvatske države, nego i mrziteljem svega hrvatskog.

Ne znam kani li itko te novobogataše prvo proglasiti odgovornim za (pre)brojne zločine svih vrsta koje su učinili vojnici kojima su zapovijedali, nego ih i proglasiti ratnim profiterima.

Valjda ne, zato se oni i mogu, pozivajući se na „herojstva“ i „blistave“ pobjede u ratu „čistom kao suza“, predstavljati kao savjest hrvatskog društva, a ja dodajem, njegova nečista savjest.

Jedino me zanima kako se nisu uspjeli obogatiti generali koji su se iz JNA pridružili HV? Očekujem čak da oni i neće prisustvovati komemoraciji.

Zanimljivo je da su svi spomenuti hrvatski dužnosnici „pekli zanat“ u MVP, pa je malo vjerojatno da nisu znali za Tuđman-Šušak-Bobetkove avanture u BiH, da nisu znali ni za sjednice VS OUN s tematikom sukoba u BiH, pa ni onu 333. održanu 03. veljače 1994. godine, sa koje je i službena Izjava predsjednika Vijeća sigurnosti:

"Vijeće sigurnosti je duboko zabrinuto jer je Republika Hrvatska angažirala elemente Hrvatske vojske (HV), kao i tešku vojnu opremu u središnjim i južnim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kao što je opisano u pismu Glavnog tajnika iz 1. veljače 1994. godine.

Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti zahtijeva da Republika Hrvatska smjesta povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV), kao i vojnu opremu, te da potpuno poštuje teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti još jednom potvrđuje suverenost, teritorijalni integritet i neovisnost Republike Bosne i Hercegovine te ne prihvaća i osuđuje prisvajanje teritorija silom ili 'etničkim čišćenjem', tko god ga počinio.

Vijeće sigurnosti zahtijeva od Glavnog tajnika da prati situaciju izbliza te da, u roku od dva tjedna od dana objavljivanja ove izjave, obavijesti Vijeće o napretku o potpunom i cjelovitom povlačenju svih elemenata Hrvatske vojske (HV), kao i vojne opreme, iz Republike Bosne i Hercegovine.

Vijeće sigurnosti razmotrit će druge ozbiljne mjere ako Republika Hrvatska smjesta ne zaustavi sve oblike interveniranja u Republici Bosni i Hercegovini.

Vijeće sigurnosti ponavlja svoju izjavu od 7. siječnja 1994. godine, u kojoj je izrazilo svoju duboku zabrinutost zbog nastavljanja široko rasprostranjenih neprijateljstava u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti još jednom poziva sve strane da prekinu neprijateljstva kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu i da poštuju obveze koje su preuzele te da se suzdrže od akcija koje bi dodatno povećale ili proširile sukobe. Sve pozivamo na pregovore u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se rješenje postiglo što prije.

Vijeće sigurnosti nastavit će pozorno pratiti situaciju.“

Pa dame i gospodo, možete li i nakon ovoga tvrditi kako Tuđmanova Hrvatska nije intervenirala u BiH.

A VS OUN je pomno pratilo situaciju u BiH i Tuđmanu ozbiljno zaprijetilo izricanjem sveobuhvatnih sankcija, nakon čega dolazi do prekida neprijateljstava između A BiH i HVO i sklapanja Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine.

Jedan od potpisnika Sporazuma bio je i hrvatski MVP dr. Mate Granić, zašto pobogu, ako RH u sukobu nije sudjelovala!?

 

 

Feniks @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 5, 2017

Ili od „Presuda je neprihvatljiva!“ 29. 11. 1017. do „Hrvatska poštuje presudu!“ 04. 12. 2017.

Andrej Plenković u Sarajevu:

„U ime hrvatske vlade i naroda ispričavam se svim žrtvama, svim građanima i vlastima BiH zbog pogrešne Tuđmanove politike koju je prema BiH provodio, a dijelom je i nastavile provoditi i posttuđmanovske hrvatske vlasti, prvenstveno kroz HDZ BiH i HR HB.“

Priznajte da biste bili sretni da je to naš predsjednik vlade učinio, svjesni kao i ja da on to učiniti neće, a neće zato što nije državnik.

Mogla bi to učiniti i predsjednica Republike, ali ni ona to neće zato što nije državnica.

Naime posttuđmanovske vlasti su povremeno više ili manje odstupale od Tuđmanove politike, ali nikad kad je u pitanju bila politika prema BiH, koju nisu određivale niti isprike Stipe Mesića, Ive Josipovića ili Vesne Pusić, zato jer se iz redova HDZ-a se nikad nitko nije ispričao. Svi su prema BiH vodili nakaradna politiku uzrokovanu nakaradnim tumačenjem Ustava RH zlorabeći stavak drugi članka 10. Ustava RH koji glasi:

„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“
Ta „posebna skrb“ je bila posebno izražena za vrijeme Tuđmanovog života i to tako da se u HR HB svakodnevno iz Hrvatske odlijevalo 8 milijuna DEM, jer je HR HB bila uređena kao država, sa svim državnim institucijama osim proračuna, taj je bio hrvatski.

Ponašanje posttuđmanovskih hrvatskih vlasti prema BiH, pa i ovih aktualnih, je nastavak one Tuđmanove politike, kojom se nikad nije odustalo od podjele susjedne države i pripajanja jednog njenog dijela RH.
Takvim to ponašanje doživljavaju i u strukturama EU i ne gledaju na to blagonaklono, jer to dodatno otežava nastojanja na stabilizaciji prilika u BiH.
Pa i danas predsjednik hrvatske vlade landra po BiH kao po vlastitoj državi zaobilazeći Sarajevo.

Nepravomoćne presude izrečene HR HB šestorci prije četiri i pol godine su u RH i vlasti i opozicija prilično olako shvatile. Nije bilo nikakve histerije, rečeno je, valjda pod dojmom pravomoćne oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, tek da su presude nepravomoćne, očekujući valjda da će nakon žalbenog postupka i u ovom slučaju biti izrečene oslobađajuće presude.

Dakle, poslije izricanja presude šestorici nekadašnjih najviših glavešina HR HB izostala je u RH histerična reakcija predstavnika vlasti, ali i opozicije, a ni predstavnici udruga s konopca i konca se baš nisu “pretrgli” u osudama “tog političkog suda”, koji je to naglo prestao biti poslije izricanja pravomoćnih oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču.

Najčešći komentar je upravo bio da presude nisu pravomoćne.

To je bio najbolji znak da u Hrvatskoj nisu razumijevali baš ništa ili pak samo nisu htjeli  razumjeti išta iz pravomoćnih oslobađajućih presuda izrečenih Gotovini i Markaču, pa i nakon pojašnjenja što te presude znače, a što one ne znače, koju je dao sam predsjedavajući Žalbenog vijeća i predsjednik ICTY Theodor Meron, hrvatska politička nomenklatura, zatvara oči i neovisno o formalnoj stranačkoj pripadnosti mahnito kreće putem „povratka Tuđmanu“ i stala ubrzano „okivati“ Hrvatsku u tuđmanoliku broncu.

Doslovno nitko da se sjeti da proanalizira optužnicu protiv Gotovine i Markača niti obrazloženje Theodora Merona, euforija poslije „hrvatske pobjede nad ICTY“ bila je prejaka da bi se još tko išao baviti nepravomoćnim presudama, a pogotovo pažljivije proučiti njihova obrazloženja.

A da se tkogod i usred tog “stvaralačkog zanosa”, “povratka Tuđmanu” i podizanja spomenika njemu u čast, potrudio proučiti nepravomoćnu osuđujuću presudu šestorici prvaka HR HB, vidio bi da je ta presuda prema mogućim implikacijama vrlo značajna, zato što se u toj presudi navodi i postojanje UZP i zlih namjera Tuđmanovog režima prema susjednoj BiH, ali i poimenično nabrajanje F. Tuđmana, G. Šuška, J. Bobetka i M. Bobana, kao pokretačke snage UZP-a.

To znači da je sud utvrdio da je Tuđmanov režim izvršio agresiju na BIH dajući muslimansko-hrvatskom ratu u toj državi međunarodni karakter, što opet znači, ako tu kvalifikaciju prihvati i Žalbeno vijeće, a danas vidimo da ju je prihvatilo, da svaki čovjek koji je bio žrtva “hrvatske agresije” ili se bar tako osjeća, može i tužiti RH i od nje zahtijevati obeštećenje. Dakle ne radi se samo o trajnom gubitku ugleda zemlje proglašene agresorom, već i o vrlo izvjesnim osjetnim materijalnim gubicima kroz isplatu odšteta prema tužbenim zahtjevima brojnih oštećenika.

Dobro, lupetalo se i onda kako “UZP nije postojao”, kako “Tuđmanu napamet padalo nije dijeliti BiH”, kako je “HR HB formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH” … i druge laži slične tima.  
O da, u korist Tuđmanove dobronamjernosti prema BiH i njegovog zalaganja za njenu cjelovitost koristili su se zaista „umni“ argumenti (koristila ih je i obrana optuženih pred Raspravnim vijećem Haaškog suda, ali i kasnije u žalbenom postupku):
Tvrdnja 1:

Tuđman se zalagao za osamostaljenje BiH i kroz upućivanje BiH Hrvata da izađu na referendum o osamostaljenju BiH i glasaju “za”!

Istina je da je Tuđman ispočetka, u okviru svojeg stava da je BiH neprirodna i neodrživa tvorevina, koja samim time i nema pravo ne samo na državnost, nego ni na postojanje u bilo kakvom obliku, zastupao tezu da Hrvati, poput bosanskih Srba ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, a onda ga je netko pametniji od njega podučio da u tom slučaju BiH ostaje u sastavu krnje Jugoslavije, čime i “stvaranje Hrvatske” u “banovinskim granicama” pada u vodu. Tek tada se navrat-nanos tamošnje Hrvate, već gotove da ili ne izađu na referendum ili izađu i glasaju “protiv”, počinje “preodgajati” tako da na referendum izađu u što većem broju i zajedno s Muslimanima glasaju za osamostaljenje BiH.  

Tvrdnja 2:

RH je naoružavala A BiH!

Istina je da je najveći dio oružja i vojne opreme za A BiH, mahom iz muslimanskih zemalja, dolazio preko Hrvatske, jako mali dio je dolazio direktno uglavnom na tuzlanski aerodrom. Od oružja namijenjenog A BiH, Hrvatska je zadržavala oko 25 % kao stanoviti “ušur”, a ostatak je putem HVO (sic!) dostavljan A BiH, s time da je HVO za sebe zadržavao oko polovice toga oružja, tako da je u ruke A BiH pristizalo svega oko 40 % od oružja koje joj je bilo namijenjeno. Pa tko je onda koga naoružavao?

Tvrdnja 3:

RH je prihvatila i zbrinjavala preko milijun izgnanika i izbjeglica iz BiH!

Istina je da je RH prihvaćala te izgnanike i izbjeglice iz BiH, ali ih i munjevito transferirala u treće zemlje, nastavljajući primati humanitarnu pomoć kao da su svi ostali na njenoj skrbi, a u Hrvatskoj su mahom ostali oni Hrvati koji su svojevoljno napustili prostore koji su prema Tuđman-Miloševićvom dogovoru trebali pripasti Srbima ili Muslimanima ili ih je HVO otamo nasilu iselio ili su pak prognani od strane Srba ili Muslimana … Te Hrvate trebalo je naseliti na ona područja u Hrvatskoj s kojih su već bili ili će tek biti potjerani Srbi.
Neki ranjeni pripadnici A BiH jesu liječeni u hrvatskim bolnicama.

Tvrdnja 4:

HR HB je formirana isključivo u cilju očuvanja cjelovitosti države BiH!

Istina je da bi jednako nesuvisao bio onaj tko bi tvrdio da je iz istog razloga formirana i RS ili da je i formiranje tzv. RSK na teritoriju RH bilo u cilju očuvanja cjelovitosti RH.
Područje na kojemu se Tuđmanov režim posebno istaknuo je “dostava” većeg broja mudžahedina koji su svi ušli preko Hrvatske i završili u BiH nerijetko opskrbljeni hrvatskim dokumentima. Cilj je bio kompromitirati Muslimane kao islamske fundamentaliste, a onda ih radi sklonosti “džihadlija” činjenju zločina, prokazati i kao potpuno inkompatibilne s modernom Evropom namjenjujući im “zemljicu Bosnu” kao svojevrsni “muslimanski kužni otok” u “kršćanskom moru”.

Ali tu je Franjo Tuđman koji će te i takve BiH Muslimane “uvesti u Evropu”, jer oni bi se bez njegovog vodstva na tom putu izgubili, kao što se izgubi svatko tko traži nekakav suvisli smisao u njegovim “Bespućima”.

Itd., i t. sl.

Dakle, držim da je najveću ulogu pri izostanku histerije poslije izricanja nepravomoćne presude  uz samozavaravanje činilo preinačenje nepravomoćne osuđujuće presude u slučaju Gotovine i Markača u pravomoćnu oslobađajuću nakon provedenog žalbenog postupka, pa nas se kao tješilo da se radi tek o nepravomoćnim presudama, sugerirajući da će i u ovom slučaju u žalbenom postupku “Hrvatska biti oslobođena” iako joj nitko nije ni sudio niti je osudio bilo nepravomoćno bilo pravomoćno. Ali tuđmanoidi ne znaju drugačije nego umjesto optuženika za počinjenja zločina s hrvatske strane, na optuženičku klupu uporno gurati Hrvatsku poistovjećujući je s optuženikom. Jer Tuđman je Hrvatska, jer Gotovina i Markač su Hrvatska jer …
E pa nisu!

Moje osobno mišljenje je da se šestorku iz HR HB nije smjelo ni uspoređivati, a kamo li poistovjećivati s Gotovinom i Markačem, čija pravomoćna oslobađajuća presuda ne znači da zločina, pa ni UZP-a, nije bilo, niti da su Gotovina i Markač nevini, već samo da njihova krivica, izvan razumne sumnje, nije dokazana za (ne)djela za koja su bili optuženi, jer Meronovo pojašnjenje oslobađajuće presude sugerira da bi uz drugačije koncipiranu optužnicu i Gotovina i Markač, a bogami i Čermak teško izbjegli osuđujuće presude. Ali oni definitivno nisu krivi za ono što su radili Tuđman, Šušak i Bobetko, a za ta nedjela su bili optuženi.

Dok su Gotovina i Markač pripadali tek nekakvom trećem “hijerarhijskom ešalonu”, oni nisu niti kreirali politiku, nisu ni o čemu odlučivali, niti u ime RH s bilo kime i o bilo čemu pregovarali, dotle šestorka iz HR HB predstavlja njen sam politički i vojni vrh. Oni su i  sudjelovali u kreiranju politike, pa i UZP-a, oni su i  odlučivali i sudjelovali u ime HR HB u brojnim pregovorima.   

Tada se braneći neobranjivo javio i Mate Granić, zvan “očenašek”, ministar vanjskih poslova RH u inkriminirano vrijeme, da pojasni kako su se i njegov politički mentor i on upravo zalagali za samostalnu i cjelovitu BiH, zaboravljajući pritom svoju histeričnu vrisku o “federaciji i konfederaciji” koja je upućivala na sve samo ne na njenu cjelovitost i samostalnost.
O da, zaboravljajući i kako je navrat-nanos zatvarao dotad “nepostojeće” logore za muslimane i druge nehrvate i povlačio HV iz BiH, jer su prijetnje uvođenja sveobuhvatnih sankcija Hrvatskoj bile vise nego nedvosmislene.

I sad, što je, tu je, poslije provedenog žalbenog postupka „sijevnula“ je pravomoćna osuđujuća presuda, kojom je Žalbeno vijeće gotovo u potpunosti potvrdilo odluku Raspravnog vijeća uvažavajući tek neke marginalne navoda iz žalbenih podnesaka, koje ali nisu imale značajnijeg odjeka ni na visinu kazne niti na obrazloženje presude.

I sad se protiv Haaškog suda i nepravednih presuda u Hrvatskoj i u HR HB, koja nikad nije prestala postojati, diže kuka i motika, hrvatska vlast u histeriji prednjači, ali i neki iz opozicije ne posustaju. Te vlasti su tek poslije izricanja pravomoćnih presuda postale svjesne svih mogućih implikacija koje su se poslije izricanja nepravomoćnih presuda zanemarivale ili im se nije pridavao značaj. Pa će se poći od toga se presuda ne priznaje i da će se tražiti njeno ukidanje kroz postupak revizije, da bi se ipak shvatilo da tu nema ne priznavanja sudskog pravorijeka, pa se presuda priznaje, ali se i dalje najavljuje njena revizija, kao da to pokreće država, a ne netko od optuženih/osuđenih.

Umjesto da u Hrvatskoj na političkoj i društvenoj sceni postanemo svjesni sve malignosti i nakaznosti Tuđmanovog režima, pa iskoristimo ovu presudu kao izvrsnu podlogu za provedbu cjelovite detuđmanizacije, a s njom i deustašizacije i sekularizacije hrvatskog društva, hrvatske vlasti svojim činjenjem i najavama daljnjih aktivnosti ponovo će se obranom neobranjivoga lomiti u guranju Hrvatske u svađu sa susjedima i na optuženičku klupu suda povijesti.
U Hrvatskoj bismo se morali što prije, a trebali smo se već odavno, distancirati i od Tuđmana i od tuđmanizma, a ne se pozivati na njega niti mu podizati spomenike, zato što svaka pa i najdobronamjernija analiza perioda koji je proveo na čelu hrvatske države pokazuje da je svojom nesuvislom vladavinom, a ona je bila posljedica njegove maligne osobnosti, samo donosio zlo i sramotio i hrvatski narod i državu.

 

Feniks @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 2, 2017

Nakon svih zala koje je HDZ predvođen Tuđmanom učinio Hrvatskoj uništavajući je širenjem mržnje, ratom i pljačkom, pretvorivši potencijalno prosperitetnu državu u odvratnu nacional-šovinističku kloaku nesposobnu za život, došlo je vrijeme da se tu našu jadnu državu provede kroz proces svojevrsnog pročišćenje ili da hrvatsko društvo doživi katarzu, odmakne se od Tuđmana i svih njegovih „čuda“, rušeći taj Tuđmanov nacionalsocijalistički čardak podignut u živom blatu nacional-šovinizma. 

Samo to u zemlji u kojoj postoje ne samo službene, državne, definicije pojmova koje su nepodudarne s onima u svijetu važećim, već postoje i proglašene, državne, istine, neslaganje s kojima može biti opasno po svakog pojedinca čiji stavovi nisu u suglasju s tim istinama, nije baš tako jednostavno, pogotovo zato što je i sustav društvenih vrijednosti okrenut na glavu pogoduje održanju statusa quo.

Nije uputno čak ni propitivati, a kamo li dovoditi u sumnju te državne definicije i istine.

Miriše li vam to na fašizam ili možda, radi više nego izraženog šovinizma i pozivanja na jedinstvo naroda i vlasti, na nacionalsocijalizam.

U svjetlu navedenog je više nego jasno da se mora dogoditi nešto što će šokirati društvo i poslužiti kao inicijalna kapisla za početak procesa pročišćenja.

Mislio sam da će pravomoćna osuđujuća presuda glavnim akterima Tuđmanovog zločinjenja u BiH, kojim se provođenje te politike opisuje kao agresija na susjednu državu, biti ta inicijalna kapisla početka raščišćavanja s Tuđmanom i njegovom ostavštinom u pokušaju oblikovanja Hrvatske kao suvremene demokratske države.

Ali snaga državnih definicija pojmova i proglašenih istina je još uvijek tolika da i pored ovakvog „udarca kao maljem“ ni do kakve katarze ne može doći. Zločinački HDZ na vlasti to ne dopušta a opozicija djeluje mlako i nejedinstveno

Što su trebale hrvatske vlasti učiniti, a danas je više nego jasno da to neće učiniti?

Za početak ispričati se prvenstveno svim žrtvama Tuđmanove politike u BiH, ispričati se svim njenim državljanima, a onda i vlastima BiH, a potom i prestati s tutorskom rušilačkom politikom prema toj državi, sugerirajući tamošnjim Hrvatima da svoje probleme rješavaju sami ali u okviru svoje države BiH, a ne u Zagrebu.

Nepriznavanje više nego utemeljenih pravomoćnih presuda i slavljenje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca neće pridonijeti pomirbi niti jačanju povjerenja između naroda i država.

Trebam li možda posebno naglašavati da kler Stepinčeve crkve stameno stoji uz HDZ i slavi osuđene ratne zločince?

Prvo, da se razumijemo, Žalbeno vijeće Haaškog suda donijelo je, potvrđujući nepravomoćnu presudu, a onda i njeno obrazloženje temeljem nespornih dokaza iznesenih pred Raspravnim vijećem, jedinu odluku koju je moglo donijeti, sve drugo bilo bi farsa.

Snaga  materijalnih dokaza i iskaza svjedoka bila je tolika da ih se ni na koji način nije moglo zaobići, ni uz sve napore i trud vrsnih odvjetnika.

Tomu je tako, neovisno o tome što tvrde pojedini hrvatski političari iz vlasti i opozicije, Generalski zbor, Božo Ljubić i drugi saborski zastupnici, posebno oni „izbosne“ ili pak branitelji danas pravomoćno osuđenih, njihova reakcija je jasna, oni u svojoj misiji nisu uspjeli, pa traže opravdanja negirajući očito. U ta kola se uprežu i institucije poput HAZU, a možemo očekivati osudu iz MH, Hrvatskog instituta za povijest itd.

Drugo, premda se najavljivalo u ovom slučaju je očito izostao djelotvorni politički pritisak na Haaški sud kao onaj američki u toku žalbenog postupka generala Markača i Gotovine. To je bilo za očekivati jer u BiH nije bilo otvorenog svrstavanja Amera na stranu BiH Hrvata, odnosno njihove paradržavne tvorevine, a da bi ih se moglo optužiti za pomaganje u zločinu, kao u slučaju njihove direktne umiješanosti (obavještajne i pružanje zračne podrške) tokom VRO „Oluja“.

Hrvatske vlasti bi u njihovim jurišničkim nasrtajima na Haaški tribunal trebalo podsjetiti, da je taj sud uspostavljen i uz hrvatski zahtjev i privolu i da je temeljem odnosnog ustavnog zakona de facto postao i hrvatski sud, čak u pitanjima zločina počinjenih u ratovima na području bivše države nadređen domaćem pravosuđu. A onda predsjednik hrvatske vlade presudu tog suda ne prihvaća?! (sic!)

Ne prihvaća on koješta, pa niti odluku Arbitražnog suda, samo ovo je malo teža kategorija, otvoreno ne prihvaćanje presude Haaškog suda moglo bi imati vrlo negativne posljedice po Hrvatsku, znatno teže nego neprihvaćanje odluke Arbitražnog suda. Koju će na kraju morati prihvatiti, neće valjda Timmermans „mrčiti gaće“ uzalud.

Hrvatske vlasti nisu toliko altruistične da bi ih tako pogodile osuđujuće presude nekakvim „bivšim“ ljudima, koji su se u pravom trenutku našli pri ruci „hrvatskom George Washingtonu“ i poslužili kao sredstvo izvršenja njegove „genijalne“ politike prema BiH i u BiH.

Pitam se jesmo li zaboravili da je od mrcvarenja BiH odustao tek poslije ozbiljne prijetnje MZ proglašenjem sveobuhvatnih sankcija, kakve su razarale Srbiju.

Dakle anemičnog i druge hrvatske licemjere ne muče niti kazne izrečene osuđenima niti njihova visina, njih muči UZP i obrazloženje presude, čime se de facto Tuđmanova Hrvatska proglašava agresorom u BiH. A ta konstatacija može biti itekako opasna, pogotovo za sadašnju politiku prema toj susjednoj državi.

Zato se iz petnih žila trude dokazati kako je UZP besmislica i kako Tuđman nije pokušavao dijeliti BiH s Miloševićem, po njima su BiH dijelili razno-razni oweni, carringtoni, cutellieri, Ameri, Briti, Francuzi ... i vrag će ga znati tko sve ne. Ali eto, najlakše je danas za sve te nepodopštine optužiti mrtvog Tuđmana, kažu ogrezli u "istinu o DR-u".

Vrag je samo u tome, što svi pokazatelji i dokazi, neposredni i posredni, upućuju na to da su upravo dva vrla prijatelja, Milošević i Tuđman, pokušavala na račun BiH "podebljati" teritorije svojih država. Oni su se, prije nego se u krizu u SFRJ umiješala MZ, nasamo sastali 13 puta, valjda da bi igrali šah.

Hrvatske vlasti se ponašaju potpuno nesuvislo, kao da ICTY-ju, odnosno njegovom Tužiteljstvu, nisu dostavljene stotine transkripata iz kojih je i najdobronamjernijem jasno vidljivo da je Tuđman s Miloševićem, na sastancima održanim  25. 03. 1991. u Karađorđevu i 15. 04. 1991. u Tikvešu, dogovorio podjelu susjedne države, od koje je trebalo ostati samo 20 - 25 % "Zemljice Bosne", valjda kao muslimanski bantustan u srcu Evrope 21. stoljeća.

Nakon susreta s Miloševićem u Karađorđevu, Tuđman, prema svjedočenju njegovih najbližih suradnika mijenja retoriku i svojoj sljedbi obećava "Hrvatsku veću nego za bilo kojeg hrvatskog kralja".

Pita li se itko, kuda se i na koje prostore Hrvatska i mogla širiti, osim na prostore susjedne BiH? Istinabog kasnije se ova njegova izjava  tumačila kao "Tuđmanova poduka geografima da područje neke države čine i morske površine, a ne samo kopno, pa te morske površine treba pribrojiti kopnenim da bi se dobila ukupna površina neke države". To bi se i moglo nekako progutati kad ne bi bilo javno izgovorenih izjava, transkripata,  pa i pisanih tragova iz njegovih skribomanskih uradaka iz kojih je vidljivo da on BiH smatra neodrživom, pače po Hrvate pogubnijom i od same Jugoslavije.

Dogovorom iz Karađorđeva, potvrđenim na razgovorima u Tikvešu, 50 - 55 % BiH trebalo je pripasti Srbiji, 20 - 25 % Hrvatskoj, a ostatak bi činila već spomenuta "Zemljica Bosna" na kojoj su se trebali "razbaškariti" Muslimani-Bošnjaci, dakle gotovo 50 % njenog stanovništva.

Naravno da je te prostore trebalo i etnički očistiti, pa će Srbi napuštati prostore koji trebaju pripasti Hrvatima ili Muslimanima, Hrvati će napustiti one prostore koji trebaju pripasti Srbima ili Muslimanima, a Srbi i Hrvati će protjerati Muslimane s onih prostora koji pripadaju njima. Srbi su to uglavnom disciplinirano izvršavali dok su se u nekim područjima Hrvati opirali ne htijući ih napustiti, ali tada bi na scenu stupio HVO, koji ih je jednostavno protjerao. Najzorniji primjer je Vareš.

Dakle rat u Hrvatskoj i BiH bio je sredstvo za provođenje između Miloševića i Tuđmana dogovorenog projekta "Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija", što je eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH. U okviru toga plana bilo je i iseljavanje Srba iz Hrvatske, kako bi se njihov broj sveo ispod 8 %, da izgube status "značajne manjine" i prava koja iz tog statusa proizlaze, a ti Srbi Miloševiću trebaju da ih naseli na Kosovo i tako dodatno destabilizira prilike u Pokrajini. Također je iz Srbije trebalo iseliti najveći dio tamošnjih Hrvata, proces koji je započeo i odvijao se sve dotle dok Bela Tonković nije prozreo Tuđmanove nakane i zaustavio iseljavanje Hrvata iz Vojvodine.

Pravomoćnom presudom osuđenu "šestorku iz HR HB" Tužiteljstvo ICTY je upravo optužilo za "udruživanje u zločinački poduhvat" komadanja BiH i za popratno nasilje odnosno zločine protiv čovječnosti bez kojeg nema etničkog čišćenja. Tužiteljstvo je podastrlo i više nego dovoljno dokaza pomoću kojih je izvan razumne sumnje dokazalo postojanje toga poduhvata kojeg je osmislio i vodio Franjo Tuđman, a današnji osuđenici su mu se dragovoljno pridružili.

HR HB bila je zločin u ideji i realizaciji, a pogotovo realizaciji.

Raspravno vijeće Haaškog suda je na temelju neoborivih dokaza sve to navelo u obrazloženju prvostupanjske presude, a Žalbeno vijeće uz neke sitne preinake takvo obrazloženje prihvatilo i potvrdilo ih pravomoćnom presudom, čineći lupetanja o "čistoći i svetosti DR" i "nedopuštanju ikome da nam dira istinu o DR" čistim kretenizmom.

Pita li se itko na što poslije ove presude liči i oduvijek jako dvojbena saborska Deklaracija o DR?

 

 

 

Feniks @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 2, 2017

…a didaci se na pragu veleizdaje probijaju kroz neprohodne šikare korupcije

Ili je to hrvatska vanjska politika, valjda radi podjednako sposobnih su-kreatora, u žestokom raskoraku, bar kad su odnosi s Rusijom u pitanju.

Imam dojam da na tom planu Pantovčak i Banski dvori vode nekakve odvojene politike i da latentni sukob između te dvije institucije hrvatske države, odnosno njihovih čelnika, koji u suštini pripadaju istom anticivilizacijskom krugu, sve više pokazuje osobine otvorenog sukoba.

Pa dok, jedna „baba“, šefica Predsjedničkih dvora, u svom državničkom posjetu Rusiji, iskreno ili ne, ostaje da se vidi, pokušava normalizirati poprilično zahlađene odnose s tom velesilom, koje je takvim činio i čini prvenstveno Andrej Plenković, svojim suludim lamentacijama u Ukrajini i o Ukrajini, odnosno odnosima te države s Rusijom, druga „baba“, šefica MVP, sigurno bez znanja predsjednice i sigurno ne bez znanja predsjednika Vlade, šest dana prije predsjedničinog posjeta Rusiji, šalje pismo visokoj povjerenici za vanjske poslove EU, kojim uz još sedam zemalja traži zaštitu od utjecaja ruske propagande.(sic!)

Odnose s Rusijom boljim nisu činile ni predsjedničine „uspravničke“, ni „Inicijative triju mora“, koje se zaista obzirom na protagoniste može protumačiti kao zalaganje predsjednice RH za uspostavu svojevrsnog „sanitarnog kordona“ između EU i Rusije.

Po meni potpuno nepotrebno poslušničko i služničko slanje pripadnika HV na ruske granice, pa bilo to i u okviru NATO-a ili baš radi toga, sasvim sigurno nije i neće pridonijeti poboljšanju odnosa RH s Rusijom.

Poboljšanju odnosa s Rusijom nije pridonosilo ni odugovlačenje s imenovanjem hrvatskog veleposlanika u toj zemlji.

Posebno svjetlo na očito razmimoilaženje u vanjskoj politici između Pantovčaka i Banskih dvora baca činjenica da u službenoj delegaciji koju je vodila predsjednica nije bilo ministrice vanjskih poslova iako je s ruske strane su-domaćin predsjednici bio i ministar vanjskih poslova Rusije.

U pozadini ovih po meni nepotrebnih čisto političkih gafova u odnosima s Rusijom, koji se mogu protumačiti jedino silnom potrebom hrvatskih dužnosnika da se dodvore Amerima, duže vrijeme je tinjala prijetnja sloma „Agrokora“, koji su prije svih naslutile ruske banke, kad na scenu stupa antirusko raspoloženje naročito izraženo kod anemičnog, a jednako ga prakticiraju i drugi hrvatski dužnosnici.

Što su politički i inače nepismeniji, to su na tom planu žešći.

Za njih je Ruska federacije još uvijek SSSR iz Staljinovog doba, jednako kao što im je i bivša SFRJ ostala negdje u periodu između 1945. i 1948.

Didaci su iz očito iracionalnih razloga u slučaju „Agrokor“ žestoko „zalegli na rudo“ čineći sve što je u njihovoj moći kako bi onemogućili ruske banke u realizaciji potraživanja iz njihovog poslovnog odnosa s „Agrokorom“.

U tu i jedino u tu svrhu donesen je sporni, a mnogima i protuustavni zakon odmila nazvan „Lex Agrokor“, očito na osnovi prethodno dogovorenog aranžmana s američkim „lešinarskim“ fondovima, pa što koštalo da koštalo, a koštat će puno, samo neka nisu Rusi.

Plenkovićeva lupetanja o zaštiti nacionalnih interesa i spašavanju ovog ili onog u slučaju „Agrokor“, ostaju samo lupetanja, ja ne dvojim da će vrijeme upravo to pokazati.

Dosad je proizveden samo dodatni ogromni trošak, kroz roll-up kredit, jer niti je što zaštićeno niti je što spašeno, iako bi plaćanja malim dobavljačima mogla uputiti i na drugačiji zaključak.

Samo do podmirenja obaveza dobavljačima bi došlo i bez uplitanja države na način na koji je to učinila, da je provođen standstill aranžman pod dirigentskom palicom Tonyja Alvareza III uz financijski suport ruskih banaka, ali bez roll-up obaveza.

Podsjećam da se i u tom slučaju Ivica Todorić odrekao upravljačkih prava, ne žaleći se da je na to od bilo koga prisiljen ili da je njegov potpis na standstill aranžman i od koga prijetnjama iznuđen.

Hrvatskim didacima izgleda još uvijek nitko nije rekao da se u povijesti baš nitko nije nekažnjeno poigravao s Rusijom, a nije da mnogi, pa i oni najmoćniji, to nisu pokušavali.

I na kraju bili svirepo kažnjeni.

Tako i ovdje, neovisno tko će i kako „restrukturirati“ „Agrokor“, ruske banke će sasvim sigurno znati naplatiti svoja potraživanja, pa pametni postavljaju pitanja čemu se trebalo izložiti silnom trošku, odnosno cijeni „usluga“ američkih lešinarskih fondova, koji su već dosad, ono što su plaćali 20-tak % od nominalne vrijednosti, prodali „Agrokoru“ po cijeni nominalne vrijednosti.

Priče o tome da je Todorić u Moskvi su, iako simptomatične, ipak irelevantne, što se baš i ne bi moglo reći za najavu „Rosnjeftovog“ preuzimanja MOL-ovog udjela u INI.

Živi bili, pa vidjeli.

Feniks @ 09:35 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 22, 2017

I vlasti i kreditori i dobavljači i HNB su o „Agrokoru“ sve znali, a ipak nitko ništa poduzimao nije.

Gornja rečenica, iako se formalno odnosi na „Agrokor“, gotovo više od bilo čega opisuje svu razinu korumpiranosti i svu bijedu hrvatske politike a onda i čitavog hrvatskog društva.

To je slika ponašanja „agrokurvara“ u procesu „agrokurvanja“ čiji se rasplet jedva naslućuje.

Svatko je imao svoje razloge za nepoduzimanje, a nijedan od tih razloga ne naslanja se na zakonito postupanje.

Naprotiv!

Ali eto, kako to obično biva obmane, laži, gramzljivost, nepoštenje i kriminal dotjeraše „cara do duvara“ sve više ga razgolićujući i pokazujući da je car gol.

Rasplet „slučaja Agrokor“, koji će trajati tko zna koliko dugo i tko zna čime će sve rezultirati, je jedva započeo i to po meni na potpuno pogrešan način, sasvim nepotrebno uvlačeći državu u rješenje problema i izlažući je nepotrebnim rizicima, samo kako bi se onemogućilo ruske banke, ali i prikrila umješnost nekih članova Vlade u pogodovanja „Agrokoru“, pokazao je da je u nečasne radnje prikrivanja i lažiranja poslovnih rezultata „Agrokora“, pored već pobrojanih, bila umiješana i revizorska kuća, čija centrala je to i priznala promptno brišući iz svojeg registra podružnicu u RH.

Samo koliko god sve zlo zvano „Agrokor“ pokušali pripisati jednom čovjeku, čak i kad i on sam sebe ističe kao jedinog odgovornog, on će doduše reći zaslužnog, jer po njemu je „Agrokor“ remek-djelo, a ne put u propast, „Agrokor“, kako i prva rečenica iza naslova kaže, ni u kojem slučaju nije one-man-show.

Pa ako bismo i pristali da represivni aparat i pravosuđe pronađu odgovorne za kriminalne radnje i osude ih, nikako ne bismo smjeli dopustiti da se ne utvrdi politička odgovornost i svi oni iz vlasti, koji su „gazdi“ u proteklih gotovo četvrt vijeka ne samo “držali ljestve“, nego ga i „poguravali“, tvorno mu pomagali i „nalazili mu se pri ruci“, budu zaobiđeni i prođu „lišo“.

Saborsko istražno povjerenstvo, koje gotovo da nema alternative kad je utvrđivanje političke odgovornosti u pitanju, voljom vladajućih, a posebno HDZ-a, izgleda da je zaustavljeno i prije nego što je počelo s radom.

Rad Povjerenstva bi, po mojem uvjerenju zasnovanom na dostupnim saznanjima, pokazao da u redovima hrvatskog političkog establishmenta jednostavno nema nedužnih, bar kad je „gnojni čir“ „Agrokor“ u pitanju.

E ali već u procesu prije imenovanja Istražnog povjerenstva spominjala su se imena onih koje bi trebalo izuzeti, čak i bez obzira na njihove veze s Todorićem i „Agrokorom“, pa se tako došlo do imena „glavnog projektanta“, kojeg bi trebalo izuzeti jer je već odavno mrtav, pa onda Franju Gregurića jer je bio predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva, pa Nikice Valentića, jer je bio na čelu vlade „koja je dobila rat“, pa Zlatka Mateše, koji je samo bio poslušnik … a da li onda i svemoćnog Borislava Škegre čija je svemoć bila određena ali i ograničena jedino svemoći „hrvatskog državnog poglavara“, kojeg bismo izuzeli, pa …

Boris Vujčić, guverner HNB-a, institucije koja se kad je u pitanju „Agrokor“ baš i nije previše miješala u svoj posao, pogotovo za mandata guvernera Željka Rohatinskog, koji je na funkciju došao iz „Agrokora“, a po isteku mandata se i vratio u „Agrokor“, također zna da su o „Agrokoru“ „svi sve znali“ a nitko ništa poduzimao nije, ali je voljan svjedočiti pred Povjerenstvom, naglašavajući „zanimljive stvari“ koje bi mogao reći pod uvjetom da ga se oslobodi obaveze čuvanja supervizorske tajne.

No koliko god ne bilo nevinih kad je „Argrokor“ u pitanju, u HDZ-u su svjesni da najveća politička odgovornost i krivnja leži na njihovim plećima, počevši od podržavljenja društvenog vlasništva, ideje „200 bogatih obitelji“ i privatizacije zaogrnute u kriminalno ruho, tema koje istražno povjerenstvo ne bi moglo zaobići, pa opstruiraju početak rada Povjerenstva, nastojeći ga u potpunosti zaustaviti, a potom ga i raspustiti.

Hoće li baš svi iz vladajuće koalicije u tome podržati HDZ i tako s njime podijeliti odgovornost, ostaje da se vidi.

Feniks @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 28, 2017

Značajni povijesni događaji u interpretaciji hrvatske predsjednice.

S Pantovčaka, iz Banskih dvora, iz Hrvatskog sabora, s Kaptola, iz „Pilara“, iz Matice hrvatske i HAZU, te proustaških strančica i udruga, nerijetko i onih braniteljskih, revidiranje povijesti i obračun s antifašizmom ne prestaje, mogli bismo reći da se neprekidno čak i pojačava. Hrvatska je na najboljem putu da se potpuno odrekne onog najvrjednijeg iz svoje prošlosti, NOB-e i antifašizma, dakle onog što je jedino osiguralo opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi.

Tako, ako bismo sudili prema onome što je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović izgovorila na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije koja je 25. 09. 2017. održana u nazočnosti mnogih uzvanika u Pazinu povodom proslave Dana te županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih oduka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije, onda je Istru i Rijeku oslobodila i matici zemlji priključila KC, sve drugo i svi drugi sudionici bili su po njoj tek nevoljni suputnici na pobjedonosnom putu KC.

Dakle, ništa nisu učinili partizanski borci, ništa 4. Armija NOVJ, ništa Tito sa svojim dalekosežnim odlukama, nikome ništa ne znače one tisuće antifašističkih boraca  poginulih u teškim borbama s Nijemcima za oslobođenje Rijeke, Istre, Trsta …? Po našoj predsjednici sve se događalo voljom KC, ponekog intelektualca ili samo od sebe, nigdje nema niti KPH/KPJ, samo msgr Božo Milanović, pokoji intelektualac i katolički kler.

Samo da je to istina, onda bi i Istra s Rijekom i Slovenskim primorjem i danas bili dio Italije.

Ma ne, nema nikakvog utjecaja KPH/KPJ u Istri, što mari što Pazinskim skupom predsjedava istaknuti revolucionar i član KPH, kasnije narodni heroj, Joakim Rakovac i što proglas „Istarski narode“ piše član KPH Ljubo Drndić, što istaknuti član KPH Jakov Blažević dolazi u Istru kako bi pomogao u organizaciji političkog života i vlasti!?

A Tito ispravno zaključuje da se pod parolom Tuđe nećemo – svoje ne damo oružjem treba od okupatora osloboditi i više od svojega da bi se na kraju u teškim pregovorima s MZ dobilo svoje.

Titove odluke i nastojanja niti mnogi u vrhovima KPJ i VŠ NOV i POJ tada nisu razumjeli („besmislene teške borbe za oslobođenje Rijeke“), nisu mogli shvatiti svu dalekosežnost Londonskog sporazuma iz 1915., mnogi u savezničkim redovima su smatrali da bi ono što je Italija tim sporazumom dobila, trebalo i poslije rata ostati u granicama Italije, neovisno o nacionalnom sastavu tamošnjeg stanovništva. A tako bi i bilo da JA nije i uz opstrukcije Saveznika, čiji cilj je bio da snage britanske 8. Armije zaposjednu ta područja, od okupatora oslobodila i zaposjela to područje.

Titov krajnji cilj je bilo uz Rijeku, Istru i Trst zaposjedanje cijele Furlanije i Julijske krajine, pa i uz moguće sukobe s britanskom 8. Armijom,  kako bi se osvojila pozicija za kasnije pregovore koji su trebali u granice Slovenije/Jugoslavije donijeti i Trst i Goricu. U svojem naletu jedinice JA došle su na prilaze Veneciji, ali ih je žestoko Churchillovo protivljenje i Staljinov ultimativni zahtjev zaustavio u tom naumu.

Točno je da su se nove vlasti obratile i crkvenim vlastima u Istri s molbom da koristeći bogatu dokumentaciju i Matične knjige pomogne u pregovorima oko razgraničenja između Jugoslavije i Italije kad je postalo jasno da će u tom procesu etnička pripadnost stanovništva biti presudna. Msgr. Božo Milanović i dio istarskog klera su se odazvali prethodno uvjetujući svoje sudjelovanje u radu Pariške konferencije tražeći od vlasti brojne ustupke, što nije kod vlasti a ni u narodu nailazilo na odobravanje.

Sve što se u to ratno i poratno vrijeme događalo u Istri i kako se tko ponašao, ostalo je u kolektivnom sjećanju Istrana, pa nije nikakvo čudo da su i na samo spominjanje presudnog doprinosa katoličkog svećenstva međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka, prisutni predstavnici antifašista žestoko negodovali.

Ukupno stanje u hrvatskom društvu navelo je predsjednika SABA, Franju Habulina, da između ostalog na svečanom skupu Pazinu između ostalog kaže i sljedeće:

"Danas su u Hrvatskoj u opasnosti i antifašizam i demokracija. Ne bi bilo dobro da val revizionizma ustaštva potopi sve ono što Hrvatsku je činilo kulturnom, razvijenom, civiliziranom i europskom državom. Svega ovoga moramo biti svjesni, naročito mlađe generacije, jer je na njima odgovornost da odrede kakva će Hrvatska biti sutra.“

Jel' to kao i zvižduci i negodovanje na sam spomen KC, kao i pljesak na spominjanje antifašističke borbe i klicanje Titu doprlo do svijesti hrvatske predsjednice, ostat će nepoznanica.

Ja osobno bih rekao prije da nije nego da je.

Feniks @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 16, 2017
Sa oltara i s „Pilara“
Ustašija progovara …

… narušavajući ugled i nanoseći neizmjernu štetu jednako hrvatskom narodu i kao i njegovoj državi veličajući tzv. NDH kao divot-državu i ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda, relativizirajući ustaške zločine, čak do njihove potpune negacije, anatemizirajući antifašističku borbu, proglašavajući antifašizam zločinom, a antifašističke borce zločincima, tumačeći poratni proces „pročišćenja“, kroz kažnjavanje zločinaca iz redova jugoslavenskih kvislinga kao obračun komunista s političkim neistomišljenicima, proglašavajući te postupke ratnih pobjednika zločinom protiv hrvatskog naroda, pritom dopuštajući mašti da se vine u neviđene visine.

Danas slobodno možemo reći da u promociji ustaštva i širenju ustaških mitova pod imenom „Bleiburg“ i „Križni putevi“ o poslijeratnim institucionalnim i vaninstitucionalnim kažnjavanjem zločinaca  iz redova odmetnutih kvislinga, proglašavajući ih pobojem „političkih protivnika“ i „nevine hrvatske mladosti“, prednjače oni iz redova katoličkog klera „Stepinčeve crkve“, koja se hrvatskom narodu i svijetu nikad nije ispričala za svoju najpriležniju suradnju s ustaškim režimom. U stopu ih slijede „domoljubni“ znanstvenici s područja povijesnih znanosti, među kojima prednjače oni s Instituta za povijest „Ivo Pilar“, najveći falsifikatori istine i vremena.

Povijesnom revizionizmu i zatiranju sjećanja na ustaške zločine uz spomenute nemalo pridonose oni „domoljubni“ “teškokategornici“ iz nekih ustanova, poput primjerice HAZU i Matice Hrvatske, čiji osnivači ni slutiti nisu mogli u što bi „domoljubi“ te prestižne institucije hrvatskog naroda mogli pretvoriti i u čiju ih službu staviti, mnogi iz braniteljskih redova, posebno onih dragovoljačkih, oni pridošli iz emigracije kao i oni iz stranaka profašističke orijentacije. 

Sve njih resi „ljubav prema domovini“ i „ljubav prema istini“ s time da njih istina uopće ne zanima. Njih zanima isključivo ustaški mit, za njega oni „ginu“.

A do istine, da ih je istina zanimala, su mogli lako doći, čak ako i prihvatimo da to djelomično nisu mogli do 1990., ali po Tuđmanovom dolasku na vlast, kad su im se sva ustaška  nebeska vrata otvorila, mogli su to bez daljnjega intervjuirajući one žive i pod punom svijesti sudionike 2. Svjetskog rata iz redova svih zaraćenih strana. A onda opet, možda su i intervjuirali, samo im se nije uklapalo u koncept „jugo-komunističke zločinačke zavjere protiv Hrvatske i Hrvata“, tu su im kao „kec na desetku“ „legla“ svjedočenja onog mistika Sime Dubajića i grofa Nikolaja Tolstoja obojice uhvaćenih u laži bezbroj puta, Tolstoj je čak i pravomoćno osuđen radi klevete.

Pozivaju se na tobožnje izjave Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića nudeći kao dokaz naslovnice „Borbe“ i „Politike“ jednako autentične kao i ona naslovnica „Vjesnika“ iz Sedlarovog izbljuvka o „Jasenovcu“.

U najnovije vrijeme najvjerniji im je saveznik Roman Leljak, čovjek kriminalne biografije iz Slovenije.

Koji bolid moraš biti pa vjerovati notornom Simi Dubajiću kad tvrdi da je poboje na Kočevskom rogu naredila Milka Planinc, tada komesar voda veze u 11. Dalmatinskoj brigadi (sic!). Čuj, komesar voda veze jedne brigade naređuje nešto što generali, komandanti armija, niti su smjeli niti mogli, pogotovo poslije Titove depeše iz polovice travnja 1945. s naredbom o postupanju prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskim konvencijama.

Tako oni bježe od Akta o bezuvjetnoj predaji, pogotovo njegovog 5. članka, svjedočenja opunomoćenika JA u razgovorima s Englezima u Bleiburgu, Milana Baste ili sudionika razgovora s ustaške strane, ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji to uporno želi prikazati kao nekakve pregovore, čudeći se čak kako nije vođen nikakav zapisnik.

Pregovore o čemu?

O bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke i svih vojski pod njemačkim nadzorom koja je potpisana 07. 05. 1945., dakle prije 8 dana.

Oni naprosto nisu bili partner za pregovore.

Nikome!

Bilo je; ili položite oružje, koje ste trebali položiti već pred 7 dana ili ćete biti uništeni. Zašto im je to uopće itko trebao reći, zar nisu imali dovoljno mozga da to i sami znaju? Očito nisu, pa im se moralo reći jezikom za koji nisu mogli reći da ga ne razumiju.

Lamentiraju oni tako o „engleskoj izdaji“ i „vjerolomstvu“, kao da su Englezi odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima nešto obećali, a feldmaršal Alexander nije htio ni primiti ustaška izaslanstva, već ih je odmah uputio prema zarobljeničkom logoru u Bariju, a „Memorandum Vlade NDH“ neotvoren odmah šalje maršalu Titu u Beograd, drže se priče kako su Englezi „razoružali nevinu hrvatsku mladost“, a onda je „predali na milost i nemilost jugo-komunističkim krvolocima“, a Englezi su samo, poštujući Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, odbili prihvatiti njihovu predaju.

Povlače se „argumenti“ kako tzv. NDH nije potpisala kapitulaciju, kao da ju je tko što pitao, jednako Višijevsku Francusku, kao i Tisovu Slovačku i Quislingovu Norvešku …

Ne priznaju naši jednako „istinoljubivi“ kao i „domoljubni“ promotori ustaštva i NDH ni činjenicu da činom okupacije Jugoslavija kao država nije prestala postojati, ne priznaju ni zaključke Teheranske konferencije iz studenog 1943., Konferencije na Jalti iz veljače 1945. ili one održane poslije rata u Potsdamu u kolovozu 1945. … ma vraga, ne priznaju oni ni rezultate 2. Svjetskog rata, a kako bi onda priznali antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, princip na kojem se zasnivaju sve demokratske države u svijetu, a posebno one danas udružene u EU.

No da me neki „dobronamjerni“ ne bi optuživali da opravdavam zločine, izjavljujem da mi na kraj pameti nije tvrditi, da poslije predaje odmetnika kod Bleiburga, nije bilo pojava  kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova bezobzirne osvete ili retalijacija prema razoružanim odmetnicima, svojevrsnog „pročišćenja“, kako su istovjetne postupke kod sebe prozvali Francuzi, pri čemu su stradali i neki nevini, ja samo ta događanja pokušavam staviti u kontekst vremena i okolnosti uz puno uvažavanje uzročno-posljedičnih veza prozivajući stvari i događanja pravim imenom.

Ali pođimo redom …    

Neprijeporna je činjenica da su u redovima NOV i POJ do jeseni 1944. Hrvati činili apsolutnu većinu, od ukupno oko 110.000 partizana, Hrvata je tada bilo oko 65.000, a relativnu većinu u redovima, tada već JA, sa preko 230.000 boraca zadržali su do kraja rata.

Među Hrvatima borcima NOV i POJ daleko najveći broj činili su oni haesesovskog političkog opredjeljenja, neovisno o tome jesu li bili članovi te stranke, njeni simpatizeri ili naprosto poticali sa sela. Ti ljudi su, za razliku od katoličkog klera u Hrvatskoj, u najvećem broju bili i uvjereni kršćani, koji naprosto nisu mogli prihvatiti ustašku vlast, vlast ogrezlu u zločinu, nisu mogli prihvatiti da im se svakodnevno u smrt odvode njihovi susjedi, prvenstveno Srbi, a onda i Židovi, Cigani – koritari, koji su ipak bili njihovi Cigani, koji su uz njih živjeli i na koje su se priviknuli, na kraj pameti im nije bilo da bi ih trebalo pobiti/poklati zato što su drugačiji, što su bili tamnoputi, što su između sebe govorili svojim jezikom, što su živjeli nomadskim životom, pod čergom negdje na kraj sela ili uz obale potoka i rijeka, pa i ako su im dodijavali prošnjom ili im ponekad ponešto i otuđili. Ista sudbina je bila namijenjena i svim političkim protivnicima ustaškog režima, a posebno komunistima i njihovim simpatizerima.

Negdje je trebalo više vremena, a negdje manje, zavisno od sredine ali i pojedinaca koji su svojom odlučnošću odskakali od drugih, dok u redovima većinskog hrvatskog naroda nije sazrela svijest o tome da te  svoje ugrožene sugrađane, te svoje susjede, Srbe, Židove i Cigane, ali i sve političke protivnike režima, ne mogu zaštititi tek pomažući im i skrivajući ih, već su ih mogli zaštititi jedino tako da se pomahnitalim ustaškim koljačima suprotstave s oružjem u ruci.

NOV i POJ je bila jedina adresa kojoj su se mogli obratiti, jedina organizirana snaga u borbi protiv okupatora i nacifašizma u čije su redove mogli stupiti, ako su se željeli boriti protiv najmonstruoznijeg režima koji je ikad postojao u Evropi, ustaše su po zvjerstvima i svireposti daleko nadmašili svoje fašističke i nacističke učitelje. Čak i kad ne bi bilo drugih svjedočanstava, o malignosti ustaškog režima dovoljno bi bilo baciti pogled na izvješća Kancelariji Reicha i zapise njemačkog veleposlanika Siegfrieda Kaschea, memoare njemačkog vojnog izaslanika Edmunda Glaise von Horstenaua i izvješća pretpostavljenima šefa GESTAPO-a Hansa Helma.

A onda 08. 05. 1945., iako očekivana, ali ipak iznenada, dolazi vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke oružane sile i svih vojski pod njemačkim nadzorom, a to znači kraj rata, kraj kulture mržnje, nasilja i smrti, pobjedu kulture ljubavi i života i konačno oslobođenje zemlje od okupatora i nacifašizma.

Veselje u boračkim redovima je neopisivo, kape lete u zrak, od sreće se borci grle, ljube, plešu, pjevaju, puca se u zrak, kako i ne bi, kraj je rata, patnjama i stradanju je kraj, preživjelo smo, vraćamo se kući … a onda slijedi šok, kvislinške snage s područja Jugoslavije, među kojima su najbrojniji pripadnici OS bivše tzv. NDH, ustaše i domobrani, odlučuju ne poštivati odredbe Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, nastavljaju s ratnim djelovanjem pokušavajući se kroz partizanske redove probiti u Austriju s namjerom da se tamo predaju Englezima, rečeno im je da tamo Englezi samo njih čekaju da ih odmore, ozdrave, preobuku, naoružaju i potom vrate u Jugoslaviju radi zajedničke borbe protiv komunista.

Tako im je rečeno.

Svi su to znali.

Svi, osim Engleza!

Pripadnici kvislinških snaga koji su odbili poštovati odredbe hijerarhijski “najstarijeg“ dokumenta toga vremena, Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, sami su se preveli u status odmetnika, boraca izvan zakona, franktirera …, na koje se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju, niti se oni, ni kad polože oružje, imaju pravo na njih pozivati, u svojoj namjeri da se predaju Englezima ne pitaju za cijenu. Pri proboju prema Austriji kroz Sloveniju vode se valjda najžešće borbe 2. Svjetskog rata na tlu Jugoslavije, a 13./14. 05. 1945., dakle 6 dana po završetku rata, kod Prevalje odvila se i najveća pojedinačna bitka 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije s ogromnim brojem poginulih (svi izvore navode brojke preko 10.000).

Konačno 14./15. 05. 1945. u borbama desetkovane odmetničke kolone pristižu na polje ispod austrijskog gradića Bleiburg, a tamo ih čeka razočaranje, Englezi, temeljem Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, odbijaju prihvatiti njihovu predaju, jer su poražene kvislinške snage (vojske pod njemačkim nadzorom) s područja Jugoslavije u 23:01 sati 08. 05. 1945. morale prestati s ratnim djelovanjem i položiti oružje pred onim savezničkim zapovjedništvima i snagama s kojim su dotad bili u borbenom kontaktu, a to znači jugoslavenskim partizanima, tada već preimenovanim u JA.

Izaslanstvu odmetnutih kvislinških snaga, koje je smatralo da s Englezima može o nečemu pregovarati (kao da Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji i nije potpisan, pa će oni kao pregovarati o uvjetima predaje), je s engleske strane u prisustvu partizanskog izaslanika nedvosmisleno rečeno da se predati mogu jedino onima „od kojih su izgubili rat“, dakle jugoslavenskim partizanima koji su „naši saveznici“.

Ubrzo po povratku izaslanstva izvješene su bijele zastave i krpe, predaja odmetnutih kvislinga pripadnicima JA je počela.

Snagama JA su se predali odmetnuti jugoslavenski kvislinzi, koji su potom upućeni u Jugoslaviju. Jedan manji dio ih se odbio predati, oni su se uz velike gubitke pod borbom probili kroz engleske redove i kasnije predali Amerikancima, koji ih nisu izručili jugoslavenskim saveznicima.

Civili su odvojeni od uniformiranih i uglavnom upućeni svojim kućama.

Kozaci i Čerkezi, koji su se povlačili zajedno s odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima predali su se jedinicama CA.

Blajburško polje je mjesto na kojem je 15. 05. 1945. konačno prestala postojati tzv. NDH. Kud li lijepe sreće da je nikad i nije bilo.

I to je ukratko sve što se tiče „blajburške tragedije hrvatskog naroda“.

Odbijanje predaje kvislinških snaga s područja Jugoslavije rezultiralo je prvo nastavkom rata i poslije njegovog službenog završetka i teškim borbama s kojom desetinom tisuća poginulih na obje strane i gotovo nezamislivim porastom bijesa u redovima antifašističkih boraca, bijesa koji je ionako već postojao izazvan brojem i monstruoznošću zločina prvenstveno ustaškog režima na području tzv. NDH, jer dok se njihovi saveznici spremaju svojim kućama i povratku svojim životima, oni i dalje ginu u teškim i besmislenim borbama. Taj silni bijes uz poznati višak nasilja koji se kod boraca javlja po prestanku borbi i s kojim se do danas vojna zapovjedništva svih vojski nisu znala i ne znaju nositi, u dobrom je dijelu odredio ponašanje ratnih pobjednika prema razoružanim odmetnicima u onom dijelu koji se odnosi na proces kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava te pojave bezobzirne osvete i retalijacije, premda je za one iz Norvala i „pilare“ (povjesničare s Instituta „Ivo Pilar“) sve vezano uz antifašizam i antifašističku borbu zločin pa i rad prijekih vojnih sudova ustrojenih prema UVS-a.

Za „pilare“ su ionako ustaše „dobri dečki“  koji su se „borili za Hrvatsku“ a jugoslavenski partizani, antifašistički borci za oslobođenje od nacifašističkog okupatora, su „zločinci koji su se borili za Jugoslaviju“.A ti „zločinci“ prema „pilarima“, istinabog ne svi nego samo „jugo komunisti“ i „četnici preobučeni u partizane“ su poslije predaje koje desetine tisuća odmetnutih kvislinga kod Bleiburga pobili na pravdi Boga u svega nekoliko dana svih njih 600.000, naravno Hrvata (sic!). Iako je prema prikupljenim svjedočanstvima prema Austriji krenulo između 150.000 i 180.000 vojnika i civila, od kojih je velika većina ostala na životu.

E sad, kako je u jesen 1944. istodobno proglašena amnestija za srbijanske četnike koji nisu okrvavili ruke i za pripadnike domobranstva, više je bivših domobrana nego četnika prišlo partizanima. NOV i CA su u jesen 1944. počeli s masovnim mobilizacijama u Srbiji, tako da su ti novo mobilizirani Srbijanci činili najveći dio Srba iz Srbije u redovima NOV, a ne bivši četnici koji se, iako su napustili redove JVO, baš i nisu pridruživali partizanima.

To je jedan dio priče zašto je neodrživa tvrdnja o tome da su „četnici preobučeni u partizane“ na pravdi Boga „zvjerski pobili hrvatsku mladost“.

Drugi dio priče odnosi se na istinsko njegovanje bratstva i jedinstva u partizanskim redovima, u kojima je i kad se radilo o kažnjavanju zločinaca vrijedio princip „svak' svoje“. Ilustracije radi, da se vidi kako je to funkcioniralo, navodim činjenicu da je u zoni odgovornosti X Korpusa Zagrebačkog bila oformljena posebna jedinica sastavljena isključivo od partizana Srba zadužena za „rješavanje četničkog pitanja“, jer bi se u slučaju da su četnike likvidirali partizani Hrvati odmah rodila priča kako su Hrvati svi isti, jer eto i kao partizani ubijaju Srbe.

Dakle, tko ostaje da „masakrira nevinu hrvatsku mladost“ poslije predaje kod Bleiburga? Komunisti Hrvati iz partizanskih redova!

No kako su oni malobrojni onda im treba puno vremena, pa dok oni kolju i masakriraju „nevinu hrvatsku mladost“ onih ostalih dvjestotinjak tisuća antifašističkih boraca Hrvata ih prati iz partera, mezanina i s balkona!? A neki valjda i iz lože!?

Ili, bi li partizani Hrvati baš mirno promatrali da im sunarodnjake, pa makar i bivše ustaše s brojnim zločincima među njima, ubijaju „četnici preobučeni u partizane“? Mislim da si takvo pitanje „pilari“ nikad nisu postavili. Ne uklapa im se u koncepciju.

Da su „pilari“ razgovarali s nekadašnjim antifašističkim borcima, onda bi doznali da je ponašanje ratnih pobjednika prema poraženima bilo je određeno već spomenutim „viškom nasilja“ koji se kod boraca javlja poslije prestanka borbi, silnim bijesom radi nastavka već okončanog rata, ali i saznanjem da se uz one koji su ne samo pristali uz okupatora, nego i počinili bezbrojna zvjerstava prema vlastitim narodima, nikakva država ne može ne samo uspostavljati, nego niti graditi.

Doznali bi da borcima nitko nije trebao ništa zapovjediti, jednako kao da ih nitko nije mogao spriječiti u kažnjavanju onih za koje su znali da su počinili zločine ili onih čije su se majke hvalile kako „peru krvave košulje svojih sinova“, ali i naprosto zato što je netko bio ustaša, četnik, belogardejac ...

To nisu mogle spriječiti nikakve prijetnje pa niti strijeljanja, jer kako mi je ispričao moj susjed za jednog svojeg suborca s Korduna, kad je našao bivšeg ustašu koji mu je pred njegovim očima na pravdi Boga zaklao majku i brata, on bi ga ubio baš da je znao da će komandant ili komesar odmah poslije toga strijeljati njega.

Da su pitali doznali bi da u procesu kažnjavanja zločinaca iz redova ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije, tom svojevrsnom pročišćenju, nisu kažnjavani samo oni koji su bili Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, kažnjavani su svi, iako su Hrvati, bili najbrojniji među njima, a ustaše su i počinili najviše zločina, jedini su imali logore smrti.

Isto se odnosi i na kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i na činove bezobzirne osvete i retalijacije.

Već sam pisao o tome:

„Postupanje jugoslavenskih antifašističkih boraca prema ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnutim bivšim pripadnicima kvislinških vojski najsličnije je onome kako su postupali pripadnici francuskih pokreta otpora, koji su još u ljeto 1943. donijeli odluku o provođenju „pročišćenja“ što je značilo eliminaciju svih onih koje se moglo nazvati kolaboracionistima, bilo da su:

1. bili članovi kolaboracionističkih organizacija ili stranaka

2. provodili neprijateljsku propagandu

3. denuncirali i prokazivali članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru

4. pokazivali oduševljenja ili simpatije za okupatora

5. bavili se ratnim profiterstvom i švercem

Napravljeni su spiskovi svih takvih i njihove likvidacije su započele odmah, a intenzitet je jačao što je kraj rata postajao bliži.“

Isto je bilo i na tlu Jugoslavije u kojoj su pripadnici NOV i POJ zaduženi za obavještajni i kontraobavještajni rad, već i prije  osnivanja OZN-e 13. 05. 1944., marno prikupljali podatke o pripadnicima kvislinških snaga, posebno onima koji su iza sebe ostavljali najširi krvavi trag,  pripadnicima represivnog aparata, ali i klera, tako da su na kraju rata raspolagali točnim podacima o tome tko se kako ponašao u ratu, tko je bio zločinac, a tko nije.

Svi pokreti otpora su se surovo obračunavali s kvislinzima iz redova svojih naroda, tako da ponašanje pripadnika NOV i POJ, kasnije JA, ni po čemu ne odudara od ponašanja drugih, svojih saveznika u borbi protiv nacifašizma.

Pa što onda goni katolički kler, „pilare“ i na početku pobrojane „domoljube“ da toliko nasrću na ratne pobjednike, a posebno na antifašizam i bratstvo i jedinstvo kao principe na krilima kojih su antifašistički borci ne samo izvojevali pobjedu nego i Hrvatsku preveli među sile pobjednice nad fašizmom i tako osigurali opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi?

Za to nemaju jednog jedinog valjanog razloga, ali postoji potpuno iracionalni žal za tzv. NDH i ustaštvom u redovima HDZ-a i već spomenutih „pilara“ i drugih „domoljuba“, koji je toliko jak da nikakvom antifašizmu kod njih nema mjesta, antifašizam i bratstvo i jedinstvo su za njih zločinačkim principi, a da je ta tvrdnja točna najbolje svjedoči već navedena činjenica umanjenja, negiranja i zatiranje svakog sjećanja na ustaške zločine.

Iz redova ustaške emigracije kao tobožnji znak dobre volje lansirana je ideja o jedinstvu u redovima hrvatskog naroda do koje bi se došlo kroz proces pomirbe sinova ustaša i partizana, a koja je zapravo bila dimna zavjesa pod čijim okriljem je ustaštvo trebalo izvesti na hrvatsku javnu i političku scenu.

Tri su stvari koje ukazuju na ustašku podvalu: 

  1. ustaše se nikom, ni nevinim žrtvama, ni hrvatskom narodu, ni svijetu, nisu ispričali za sva zlodjela koja su počinili tobože u ime hrvatskog naroda
  2. i dalje su inzistirali na rušenju Jugoslavije svim sredstvima kao i na
  3. izgonu Srba iz rvatskeHrvatske

I uspjeli su i doći na vlast u Hrvatskoj i provesti fašističku kontrarevoluciju i uz pomoć drugih srušiti Jugoslaviju i istjerati Srbe iz Hrvatske, sve pod naslovom „stvaranje države“.

Povodom sve furioznijih nasrtaja, ja čak ne bih rekao hrvatske ekstremne desnice, nego ustaštva, prvenstveno na zdrav razum, a onda i antifašizam kao jedan od temelja hrvatske državnosti koji ilustrira i odluka SGZ o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, oglasio se 23. 07 2017. i komentator njemačkog „Tageszeitunga“, Erich Rathfelder, proglašavajući ta nastojanja „preradom povijesti“ odnosno povijesnim revizionizmom.

Autor osvrta se ne može načuditi zašto se Hrvati odriču ne samo jedinog svojeg u svijetu poznatog i od svijeta priznatog državnika, već s njim i najvrjednijeg dijela svoje prošlosti.

Ne samo autor, nego i brojni Nijemci očito dobro znaju i tko je Tito i što je bilo vrijedno u hrvatskoj prošlosti, hrvatske vlasti to očito ne znaju, pa čak iako se iz redova ustašije čuju i konkretne prijetnje neistomišljenicima, ponašaju se kao da taj ustaški revival ne vide i kao da se to njih ne tiče.Dođe mi tako da preventivno parafraziram riječi guvernera US Virginia, Terry McAuliffea, koji se obratio bijelim suprematistima poslije nasilnih nereda koje su izazvali pred par dana u Charlotesvilleu, Virginia i uputim ih ovim ustaškim suprematistima iz Zagreba, iako bar zasad ustaške prijetnje, okupljanja, postrojavanja i marširanja nisu tako nasilni kao spomenuta okupljanja bijelih suprematista u Charlotesvilleu, Virginia:

"Imam poruku za sve ustaške suprematiste i nacional-šoviniste koji su se u zadnjih 30-tak godina dovukli u Zagreb iz BiH ili emigracije. Naša poruka je jasna i jednostavna: Idite kući. Niste dobrodošli u ovaj slobodarski grad. Sram vas bilo. Pravite se da ste patrioti, ali ste sve, samo ne patrioti!"

"Došli ste vrijeđati ljude. I uvrijedili ste ljude. Moja poruka je jasna. Mi smo jači nego vi. Učinili ste naš Zagreb jačim. Nećete uspjeti. Nema mjesta za vas ovdje. Nema mjesta za vas ni u Zagrebu ni u Hrvatskoj.“

„Zato, molim vas, idite kući i ne vraćajte se."

Feniks @ 16:56 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Linkovi
Brojač posjeta
200532
Index.hr
Nema zapisa.