Moj internet dnevnik
Protiv struje
Blog
četvrtak, travanj 19, 2018

Eto, radi nečeg među ozbiljnim svijetom gotovo nevrijedno spomena, nesporno neotesanog i neciviliziranog ispada pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, mi krenusmo, nakon ohrabrujućeg Vučićevog posjeta Hrvatskoj, tabanati nazad i zamrzavati odnose sa Srbijom. Radi glupavog incidenta i izvlačenja još glupljih zaključaka iz njega!!!

Jel' Vojislav Šešelj gazio hrvatsku zastavu, valjda je, ovi iz hrvatskog izaslanstva nisu to vidjeli.

Pa, big deal!

Nikad i nigdje viđen i neuobičajen postupak?

Vrijedan prekida posjeta državne delegacije?

Je, ali ne za državnike, već samo za nesposobnjakoviće iz redova onih koji o nama odlučuju kod kuće i predstavljaju nas u svijetu.

Jel' Vojislav Šešelj psovao ustašku majku članovima hrvatskog izaslanstva, valjda je, ne znamo jel' to tko iz redova hrvatskog izaslanstva čuo ili su im tek ispričali.

Pa, big deal, Šešelj to uvijek radi i svim Hrvatima.

Nikad i nigdje viđen i neuobičajen postupak?

Vrijedan prekida posjeta državne delegacije?

Je, ali ne za državnike, već samo za nesposobnjakoviće iz redova onih koji o nama odlučuju kod kuće i predstavljaju nas u svijetu.

Valjda na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni nema nikoga tko išta drži do sebe tko već nije ili još neće osuditi jučerašnji ispad Vojislava Šešelja, nesporno pravomoćno osuđenog ratnog zločinca, koji kao narodni poslanik i dalje sjedi u Narodnoj skupštini Republike Srbije, iako to temeljem zakona te zemlje ne bi smio.   

Samo, Vojislav Šešelj nije na političkoj sceni Srbije nikad bio nikakav odlučujući faktor, nije to ni danas, on je valjda u svojoj uobrazilji upravo onaj i onakav kakvim ga opisuju hrvatska bagra i brabonjci. Za njih je Šešelj bio odlučujući faktor u Srbiji čak i u ona prijeratna i ratna vremena, pa i onda kad ga je nesporni gazda Srbije, Slobodan Milošević, držao „fijokiranog“ u zatvoru u Padinskoj Skeli.

Nedajbože da bi Slobodan Milošević bio neprijateljski raspoložen prema Hrvatskoj, jer on je bio onaj s kim smo pregovarali, s kim  se dogovarali, s kim smo paktirali i sporazume potpisivali.

Ne, prema hrvatskoj bagri i brabonjcima Slobodan Milošević i Srbija kojoj je on bio na čelu, nisu bili naši neprijatelji, naši neprijatelji su bili oni koji u Srbiji ni o čemu odlučivali nisu, dakle Šešelj i njegova Srbija. Ma što to značilo.

Želimo li graditi dobrosusjedske i partnerske odnose sa susjedima, a posebno sa Srbijom, onda bi u našem nacionalnom, vjerskom, državotvornom, riječju nacionalšovinističkom,  zanosu valjalo malo prikočiti, malo „curiknuti“, malo reterirati.

Prvo bi se valjalo naviknuti na činjenicu da su općeprihvaćena stajališta u objema državama o nekim događanjima u prošlosti različita, a o nekim i dijametralno suprotna, kao primjerice o vrsti i karakteru rata ili VRO „Oluja“.

Mislim da bismo trebali prihvatiti činjenicu da se ta stajališta neće mijenjati niti će se približavati, bar ne u nekakvo dogledno vrijeme.

Zato je po meni kontraproduktivno neprekidno čekićati po tome i radi tih razlika koje nas dijele odbijati izgradnju dobrosusjedskih i partnerskih odnosa

E da, samo da bi se razumijevali globalni procesi u svijetu, međunarodni politički odnosi i silnice, da bi se vodila politika koja bi vodila uvažavanju Republike Hrvatske i njenoj međunarodnoj afirmaciji, valjalo bi na čelu države imati bar pokojeg državnika, a ne nacionalšovinizmom, ustaštvom i klerofašizmom opsjednute ljude koji prije spadaju u specijalizirane zdravstvene ustanove, nego da vode narod i državu.

Dakle da bi se moglo prelaziti preko takvih incidenata i nespornih svinjarija, kakve je priredio Vojislav Šešelj i pridati im značaj koji zaslužuju, valjalo bi u Hrvatskoj onemogućavati ili se bar nedvosmisleno distancirati od gnojnih čireva, vlastitih šešelja, svih onih radi kojih primjerice imamo tri  obilježavanja godišnjica proboja logoraša iz logora smrti Jasenovca. Onu koja za tu manifestaciju kao svog izaslanika izabire poznatog „antifašista“ Ivana Zvonimira Čička …  

One koji su pokrovitelji ustaških derneka kod Bleiburga, kod jame Jazovka i drugdje …

One radi kojih predsjednik Hrvatskog sabora odbija pokroviteljstvo nad obilježavanjem Dana Pobjede nad fašizmom i Dana Evrope.

Valjalo bi, prvenstveno radi nas samih, pripaziti tko nam vodi državu i narod, izbor su moćni instrument za postići takve ciljeve. Ali izgleda da se mi kao narod tim instrumentarijem na znamo služiti.

A dok to ne naučimo, ostat ćemo „muljevito dno Evrope“, posvađani sa svijetom i samima sobom.

 

Feniks @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 17, 2018

Kako nas je pobjedonosno izvijestio izvanredni povjerenik za Agrokor, 10. travnja 2018. su svi članovi Privremenog vjerovničkog vijeća, uprava Udruge dobavljača i predstavnik VTB banke potpisali načelni sporazum o ključnim elementima nagodbe, a njime je ugovorena korporativna struktura grupe, dugovi novog holdinga, način naplate tih dugova te sporazum o naplati graničnog duga dobavljača, propustivši naglasiti da zapravo ogroman posao tek predstoji.

Dakle radi se tek o početnom dogovoru kao podlozi za potpisivanje obavezujuće nagodbe kojom bi s stavila „točka na i“ razrješenju rašomonijade zvane Agrokor, od stvarnog obeštećenja vjerovnika, strukture vlasništva, pa sve do buduće organizacije „novog“ Agrokora.

Izgubljena je godina dana i preliveno nekoliko milijardi kuna, naših kuna, da se razumijemo, u privatne džepove brojnih mutikaša, od onih pred licem javnosti do onih iz pozadine, određenim Plenković-Dalićkinim pogodovanjima, kojima je iz duboke sjene upravljao Borislav Škegro i tko zna tko još i tko zna tko sve, a potom i autonomnim marifetlucima Ante Ramljaka, opet pod visokim pokroviteljstvom Martine Dalić, da bi se došlo do istog rezultata do kojeg bi se došlo i bez Lexa Agrokor i bez pljačke.

Pišem to zato što je Ivica Todorić potpisao standstill aranžman i uz asistenciju ruskih banaka doveo specijalista za procese restrukturiranja, tvrtku Alvarez&Marsal, kako bi se proveo proces restrukturiranja posrnulog koncerna, u okvirima važećih hrvatskih zakona.

Tony III Alvarez predstavio je svoj tim stručnjaka zavidne reputacije, obećavši da će se proces restrukturiranja Agrokora odvijati transparentno i pred očima javnosti.

Nakon upečatljivog istupa Tonyja III ponadali smo se da bismo konačno mogli pratiti provedbu jednog neizbježnog iznuđenog procesa na zakonit način, bez igara u pozadini i izvan utjecaja halapljivih i nezasitnih političara, bivših i sadašnjih.

Dakle, ako sam tada dobro shvatio, proces restrukturiranja provodio bi Alvarez&Marsal, a neophodna financijska sredstva osiguravale bi dvije velike ruske banke. Koncern bi nastavio poslovati. Nitko tada nije spominjao tzv. roll-up kredite.

Samo, ukazala se prilika, prilika za pljačku, a takve prilike je HDZ uvijek prepoznavao bez greške, pa ju je i ovaj puta prepoznao i odlučio je ne propustiti.

Bez obzira na posljedice.

Zato se paralelno s aktivnostima samog Todorića i ruskih banaka daleko od očiju javnosti odvijaju aktivnosti s ciljem udaljavanja ruskih banaka i specijalista Alvareza&Marsala od procesa restrukturiranja Agrokora i uvođenja u igru AlixPartnersa i američkih lešinarskih fondova, posebno Knighthead Capital Management LLC.

Glavni aktivist u tom pregalaštvu je Ante Ramljak kojim, kako se priča, iz pozadine upravlja Borislav Škegro, a političko pokriće osigurava potpredsjednica Vlade RH Martina Dalić uz punu suglasnost i znanje Andreja Plenkovića.

Da bi se zamišljeni unosni procesi mogli nesmetano odvijati, Vlada RH šalje Hrvatskom saboru na usvajanje zakon, koji je napisala Martina Dalić, kolokvijalno prozvan Lex Agrokor, koji uz obrazloženje da se radi o spašavanju hrvatskog gospodarstva, spašavanju malih dobavljača i OPG-ova,  spašavanju radnih mjesta, spašavanju turističke sezone … ma spašavanju koncerna Agrokor za Hrvatsku.

U zatvorenim krugovima se još spominjalo i sprječavanje prodora ruskog kapitala u Hrvatsku.

U međuvremenu se izvanredni povjerenik za Agrokor, Ante Ramljak malo previše zaigrao“, pa je pod pritiskom javnosti, ali i opozicije u Hrvatskom saboru morao podnijeti ostavku, imenovan je novi povjerenik u osobi Fabrisa Peruška.

Tražena je i ostavka potpredsjednice vlade, Martine Dalić, jer bez njenog „blagoslova“ i vjerojatno namjerno učinjenog propusta u Lexu Agrokor (nema odredbi o sukobu interesa, pogodovanjima niti trgovanju utjecajem), vjerojatno ne bi bilo ni marifetluka Ante Ramljaka ili ih bar ne bi bilo u onolikom opsegu.

No Martina Dalić je preživjela saborsko izjašnjavanje, zahvaljujući tek jednom glasu ostala je na svojoj poziciji zasad netaknuta.

Vidjet ćemo što će biti i kakvi će biti sudski pravorijeci po već podignutim kaznenim prijavama vezanim za „slučaj Agrokor, kao i onim najavljenim ali još nepodignutim.

Lexom Agrokor niti je spriječen "prodor ruskog kapitala, niti je što "spašeno za Hrvatsku", niti je spašena turistička sezona, niti radna mjesta, jer i ne znam kako bi se pljačkom i bogaćenjem pojedinaca i osiguranjem enormne zarade Knightsheadu, moglo išta za ikoga spasiti.

Ukupni vidljivi dosadašnji rezultat primjene Lex Agrokora bi se ukratko mogao opisati kao: Izgubljeno je dragocjeno vrijeme i opljačkane milijarde kuna.

Feniks @ 16:36 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 28, 2018

Ponašanje i djelovanje katoličkog klera u Hrvatskoj je potpuno izvan vremena i prostora, u najmanju ruku je potpuno neprihvatljivo i protucivilizacijsko.

Ne pišem to samo radi u zadnje vrijeme tako izraženog potpuno deplasiranog, štetnog i nepotrebnog čekićanja oko ratificiranja Istambulske konvencije u Hrvatskom saboru.

I nije bitno radi li to kler, Opus Dei ili udruge i pojedinci povezani s njima, ishodište je uvijek u vrhu Stepinčeve crkve.

Sve to ti kostimirani performeri mogu raditi zato što RH svojim Ustavom nije izričito definirana kao sekularna država, pa se njihovo u suštini izrazito štetno djelovanje ne može podvesti pod odredbe kaznenog zakonika.

Načelo sekularnosti je u Ustavu RH samo donekle zastupljeno i to u Članku 41., stavku prvom, koji glasi: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“, pa bi se moglo reći da je RH sekularna država, ali  ona to u praksi nije, jer je njen društveni i politički život naprosto impregniran djelovanjem klera Crkve u Hrvata odmila zvane „Stepinčeva crkva“ i ne samo radi sramnih „Radićevih (Vatikanskih) ugovora“ sa Svetom stolicom, nego i otvorenim nepoštivanjem Ustava od strane ne samo najviših državnih dužnosnika nego i čitavog hrvatskog političkog establishmenta, kad su odnosi s vjerskim zajednicama, a posebno Stepinčevom crkvom u pitanju.

Sam pojam „sekularna država“ označava potpunu odvojenost vjerskih zajednica i njihovih institucija od države, a pogotovo od sustava vlasti.

Ali to nije sve, jer sekularnost uz potpunu slobodu religije, odnosno slobodnog izražavanja vjerskih uvjerenja građana, istodobno znači i slobodu od religije, što je načelo države potpuno neutralne kad su u pitanju religijska uvjerenja njenih državljana, ali i države koja ta uvjerenja niti na koji način neće nametati svojim građanima.

I na kraju, sekularnost je princip prema kojem pod utjecajem religije ne smije biti ništa kad su u pitanju državne, političke i javne aktivnosti.

Crkva u Hrvata je protivno Ustavu RH uspostavila stvarni partnerski odnos s vlastima pogotovo s onim „narodnim“ (čitaj HDZ-ovim).

Ne postoji segment društvenog života u RH u koji Crkva nije inkorporirana i u kojem ne nastoji voditi glavnu riječ, ona je i glavni nositelj retrogradnih ideja i glavni promotor  fašizma odnosno njegove hrvatske inačice ustaštva. u koji Crkva nije inkorporirana i u kojem ne pokušava voditi glavnu riječ

Da vidimo što to hrvatske vlasti rade postupajući prema odredbama iz Vatikanskih ugovora?

Krše gotovo sva načela sekularnosti i ne samo nametanjem vjerskog odgoja djeci u vrtićima i učenicima u javnim školama, smještaju Vojni ordinarijat u MORH, oslobađaju gospodarske aktivnosti kojima se vjerske zajednice bave, a u uvjetima sekularne države brojnim se takvim aktivnostima ne bi smjele baviti, od plaćanja poreza. I na kraju odvajaju ogromna sredstva iz državnog proračuna za potrebe vjerskih zajednica da bi se kler mogao bahatiti i djelovati protiv interesa naroda i države.

I nije da su kritike ponašanja KC dolazile samo iz svjetovnih redova, najvrjednijim se smatraju one koje dolaze iz redova samog klera, što znači da su i mnogi crkveni velikodostojnici i bili i jesu svjesni brojnih grešaka, koje KC radi.

Tako je u svojem zadnjem intervju, vođenom u kolovozu 2012. objavljenom posthumno u Corriere della Sera, milanski nadbiskup, kardinal Carlo Maria Martini, umirovljen 2002. godine, izuzetno kritički progovorio o stanju i greškama koje čini Katolička crkva.

Tako je između ostalog rekao i da  „katolicima nedostaje povjerenja u crkvu, da je crkvena kultura ostarjela, da su crkve velike i prazne, da crkvena birokracija raste, a da su vjerski rituali i odjeća koju nose svećenici pompozni“.

Žestoko je kritizirao stav crkve prema razvedenima, odnos prema ženama i bio protiv crkvene zabrane kontrole začeća.

Rekao je i da KC „ne prati razvoj društva, već kaska za njim i pritom za razvojem društva kasni bar 200 godina“, a to znači da je Stepinčeva crkva danas negdje u vremenu Francuske revolucije.

Što učiniti da bi RH postala sekularna država, odnosno država vjerski sloboda, ali i država slobodna od vjere?

 Ako u Ustavu RH stoji:

„Članak 40.

Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

Članak 41.

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.
Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“,

onda je to čisti privid sekularnosti, što znači da Ustav RH treba mijenjati.

Uzimajući u obzir sve navedeno u tekstu ispada da je bivša SFRJ bila predložak sekularno uređene države, jer je u Ustavu iz 1974. bila definirana i u praksi potvrđena kao sekularna država, zato bi valjalo u Ustav RH jednostavno preslikati ono što je pisalo u Ustavu SFRJ, pa bi onda odredbe članaka 40. i 41. Ustava RH glasile ovako:

„Članak 40.

Ispovijedanje vjere je slobodno i privatna je stvar svakog pojedinca.

Članak 41.

Vjerske zajednice odvojene su od države i slobodne su u obavljanju vjerskih poslova i vjerskih obreda.
Vjerske zajednice mogu osnivati samo vjerske škole za spremanje svećenika.
Protuustavna je zloupotreba vjere i vjerskog djelovanja u političke svrhe.
Državne vlasti mogu materijalno pomagati vjerske zajednice.
Vjerske zajednice mogu, u granicama određenim zakonom, imati pravo vlasništva nad nekretninama.“

Slobodu savjesti i izražavanja mišljenja ugraditi negdje drugdje s time da pod te slobode ne spadaju promocija fašizma i negiranje holokausta, što ustaštvom impregnirani kler Stepinčeve crkve obilato radi.

Raskid, nikakva revizija, Vatikanskih ugovora je nešto što se podrazumijeva, odnose s vjerskim zajednicama urediti noveliranim zakonom.

Ukinuti financiranje vjerskih zajednica iz proračuna i uvesti tzv. crkveni porez za te svrhe po uzoru na Njemačku primjerice..

I eto nas u sekularnoj državi u kojoj će se i vjernici i svi drugi osjećati puno bolje i slobodnije.

Feniks @ 08:32 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 24, 2018

Evo, jučer, 22. 03. 08. na skupu 28 vrhunskih policijskih istražitelja i forenzičara, koje odmila zovu šefovima država ili vlada zemalja članica EU, nakon dugotrajne i vrlo minuciozno provedene istrage  koja se sastoji od izjave premijerke VB Therese May, nedvojbeno je utvrđeno da su bivši britanski špijun u RF, inače pukovnik obavještajne zajednice, Sergej Skripal i njegova kćerka Julija, otrovani u Salisburyju 04. 03. 2018., navodno nervnim bojnim otrovom „novičok“, razvijenom u bivšem SSSR-u, a da je za trovanje odgovorna i kriva RF.

Theresa May je navodno pred svoje kolege u EU iznijela nedvojbene dokaze za svoju tvrdnju, gotovo ravne onima koji je svojedobno iznio Tony Blair čekićajući o ogromnim iračkim stokovima nedopuštenog kemijskog i biološkog oružja, što je rezultiralo invazijom Iraka i praktičkim uništenjem te države. A nikad niti miligram kemijskih ili bioloških agensa nije pronađen na teritoriju Iraka. Tony Blair se iračkom narodu nikad nije ispričao za svoje laži kojima mu je priskrbio velike patnje.

Nekako mi se ovo čini kao da u slučaju trovanja nekog cijanidom okrivimo Nijemce, jer je IG Farben razvio proizvodnju i proizvodio cijanide pod imenom Zyklon B.

Ovim tvrdnjama Theresa May pokušava prikazati predsjednika Putina i ruske vlasti kao maloumne, jer bi ubojstvom nekoga tko za RF više ne predstavlja nikakvu opasnost, vrlo vjerojatno doveli u pitanje normalno odvijanje Svjetskog prvenstva u nogometu. Situacija pomalo podsjeća na ono suludo američko čekićanje uoči održavanja Olimpijskih igara u Moskvi 1980. što je rezultiralo zapadnjačkim bojkotom igara.

E sad, predsjedniku Putinu je na izboru za predsjednika RF čestitao J.-C. Juncker, predsjednik EK, ali ne i Donald Tusk, predsjednik VE, Poljak, smjerni katolik … valjalo bi ga pitati zašto nije.

Hrvatska predsjednica, poznata po dvojbenim izjavama i potezima, pozivom Vučiću konačno povlači dobar državnički potez, slijedi njeno ludovanje po Argentini za svaku osudu, a onda nenadano opet povlači državnički potez po meni za svaku pohvalu, čestita predsjedniku Putinu na izboru i poziva ga u uzvratni posjet Hrvatskoj.

I sad na scenu stupa gromada političkog ničeg, saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin, „pere“ u sabornici predsjednicu RH radi njene argentinske epizode, a onda se s posebnim bijesom okomljuje na nju, radi čestitke Putinu, a posebno radi upućenom mu pozivu da posjeti Hrvatsku.

Zašto mislim da RF nije umiješana u taj pokušaj ubojstva?

Prvo, Skripal je prije nego je otkriven već odao sve što je znao, tako da je on već počinio štetu koju je mogao počiniti, tako da je on je što se njih tiče „potrošen“, kako i sami kažu. Jednostavno ne vjerujem da bi radi „potrošenog“ agenta išli riskirati puno toga, vjerojatno proširenje sankcija, ali i prestižno Svjetsko prvenstvo u nogometu.

Drugo, da su to željeli, imali su priliku likvidirati Skripala gotovo kad god su htjeli i kako god su htjeli, a nisu, pametnima i to puno govori.

Treće, RF nije bila prijetnja miru, zato jer je jedino mir omogućavao Putinu da sredi ono kaotično stanje u kakvom je Jeljcin ostavio RF.

Četvrto, svatko pametan zna da RF nije izazvala ni ukrajinsku krizu, nego da je ona izazvana pregalaštvom CIA i drugih službi sa Zapada, pa uz CIA, MI6, DSG, BND, posebno one poljske, instrumentaliziranjem „Desnog sektora“ kako bi tobože demokratizirali Ukrajinu, a zapravo omogućili NATO-u dolazak na granice RF i time gotovo potpuno okružili RF sa zapadne strane. Da u Belarusu nema Lukašenka vrlo vjerojatno bi i u tu državu penetrirali i „demokratizirali“ je prema njihovim dobro znanim receptima. Ponašanje RF u ukrajinskoj krizi je iznuđeno, ali je i kroz aneksiju Krima RF pokazala svoju odlučnost i to da zna što hoće i kako će to ostvariti.

Da, ja mislim da je ova optužba protiv RF, radi pokušaja trovanja isluženog dvostrukog agenta, izmišljena kako bi se RF dodatno pritisnulo jer sankcije Zapada izrečene radi tobožnje ruske odgovornosti za ukrajinsku krizu nisu niti izdaleka polučile uspjeh, nisu bacile RF na koljena, nisu je ni očekivano uzdrmale kao niti poziciju predsjednika Putina.

A ako sam ja u pravu, onda je predsjednica RH povukla pravi potez, neovisno o podilaženjima predsjednika Vlade i njegovog pristajanja uz već spomenutih 27 vrhunski policijskih istražitelja i forenzičara, odmila zvanih šefovi država ili vlada članica EU .

Hrvatsku predsjednicu će Plenković pokušati slomiti i dezavuirati, pa i uz pomoć ovakvih „bardova“ hrvatske političke misli iz opozicije, kakav je već spomenuti Peđa Grbin, kojemu će se sasvim sigurno pridružiti Joško Klisović i još neki.

Feniks @ 01:42 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 22, 2018

Sliježu se dojmovi nakon što nam se vrla predsjednica Republike, Kolinda Grabar Kitarović, vratila s višednevne turneje bespućima “štakorskih kanala“ u Južnu Ameriku.

Na razno-raznim mjestima i razno-raznim povodima i prigodama predsjednica se „proslavila“ davanjem samo njoj svojstvenih „antologijskih“ izjava, posebno su nam dobro „sjele“ one iz Argentine.

Kad sve ogolimo, ostaje dojam da su za Hrvatsku predsjednicu ustaše ono najsvjetlije što se hrvatskom narodu dogodilo u čitavoj njegovoj povijesti.

Njene izjave bile su takve prirode da nikako nisu mogle ostati nezamijećene, tako je na njenu izjavu danu u Buenos Airesu kako su „nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“ i otvoreno lažući: “Hrvati u Argentini dijelili su sudbinu svoga naroda i za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima, kojemu je smetalo svako isticanje nacionalnog imena, hrvatske zastave i grba ili ispovijedanje vjere“, svojim pismom Uredu predsjednice oštro reagirao Ephraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, naglasivši da je „zgrožen njezinim izjavama u Argentini“ kojima se ona „iz neznanja ili istinskog divljenja ustaštvu ne ograđuje od tzv. NDH i ustaških zločina“.

Na to pismo Kolinda Grabar Kitarović odgovara Zuroffu napadajući ga za „nametanja kolektivne stigme Republici Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskom iseljeništvu, uključujući i argentinske Hrvate“, a on njenu reakciju prozvao smijurijom.

Po meni opravdano, jer upravo ona tu stigmu svojim neodgovornim i neodmjerenim izjavama nameće hrvatskom narodu.

I ne samo što govori, nego i s kime se druži, koga poziva kao počasne goste, koga odlikuje …

Razgovaram tako neki dan s jednim mojim prijateljem još od gimnazijskih dana, čovjek je dvadesetak godina vodio jedno veliko poduzeće, koje je „isparilo“ u Tuđmanovim pretvorbeno-privatizacijskim bespućima. Već je desetak godina u mirovini, ali dobro se drži i pamet ga služi:

„Znaš, frustrirajuće je ovo što nam se događa, ubijaju ove ideološke svađe, nesnalaženja vlasti i sveopće propasti, koju ja vidim ne kao posljedica ideoloških sukoba, nego posvemašnjeg neznanja onih koji nam vode državu. U našoj državi izgleda prevladava mišljenje da možeš biti predsjednik vlade, ministar, gradonačelnik, općinski načelnik, drugi dužnosnik, ravnatelj neke ustanove ili direktor, a da baš ništa ne znaš. Neznanje i predrasude nas ruše i ubijaju, a ne ustaše i partizani. To neznanje epskih razmjera će nas na kraju doći glave. I kao narod i kao državu.“

Problem je to veći što neznanje i neodgovornost gotovo po pravilu prati i zlonamjernost.

Moram se u potpunosti složiti s njim, s tim da su neznanje i javašluk počeli carevati ubrzo po Tuđmanovom preuzimanju vlasti u Hrvatskoj. Za doći na vlast Tuđmanu su trebali ljudi od imena, samo kao primjer padaju mi na pamet akademik Krešimir Balenović ili prof. Božo Udovičić, kojih se Tuđman ubrzo riješio dovodeći na njihova mjesta ordinarnu fukaru neovisno jel' domaću, iz iseljeništva ili „izbosne“, s ljudima od imena nije se moglo „lamatati“,  oni to nisu trpjeli, a Tuđman pak takve nije podnosio.

„Podobni i poslušni naprijed, ostali stoj!“, bio je i ostao princip na kojem je Tuđman oformio HDZ i vodio kadrovsku politiku u državi, a svi uz njega i oni poslije njega su takvu praksu samo nastavili. U takvom okruženju stasali su oni koji nam danas vode državu i nije bitno što su ponikli u Ministarstvu vanjskih poslova, jednako bi bili formirani kao osobe i kao „stručnjaci“ i da su potekli od bilo kuda.

Kad se ovome doda neznanstveno i nepovijesno tumačenje prošlosti, dobivamo „pobjedničku“ kombinaciju, koja onda vodi i Hrvatsku predsjednicu putem neodgovornog i nesuvislog ponašanja i davanja neodgovornih i nesuvislih izjava i kod kuće i u inozemstvu.

Da je Hrvatsku predsjednicu tkogod pametan podučio, onda bi ona znala da među hrvatskim iseljeništvom u Argentini, ali i ne samo u Argentini, postoje dvije vrlo različite kategorije; potomci onih koji su se u Argentinu doselili već prije 1. Svjetskog rata i između dva rata i onih koji su se poslije završetka 2. Svjetskog rata, bježeći od kazne za počinjena zlodjela, uglavnom „štakorskim kanalima“ i posredstvom Vatikana, dokopali Južne Amerike, najvećma Argentine i Čilea.

I dok oni iz prve kategorije nisu sporni, niti su potomstvo odgajali u ustaškom duhu, ovi potonji, od kojih bi mnogi poslije suđenja završili pred streljačkim strojem ili „omastili konopac“, poput samog Pavelića, Ive Stiera, Dinka Šakića, Ive Rojnice, Vinka Nikolića …  su u Argentini nastavili neometano ustašovati, sotonizirajući ratne pobjednike i Jugoslaviju, šireći uglavnom laži o njoj i u tom duhu odgajajući svoje potomstvo.

Na jednom primjeru kojem sam sam svjedočio ću vam pokušati dočarati u kakvom je okruženju odgajan unuk ustaškog pukovnika Ive Stiera, zamjenika Vjekoslava Maksa Luburića, Davor Ivo Stier, koji se u Argentini našao pri ruci Hrvatskoj predsjednici da je znalački provede osunčanim perivojima tamošnjeg ustaštva … i kako su njegovi preci u Argentini slavili slobodu, širili domoljublje i zalagali se za „obespravljene“ Hrvate u Jugoslaviji. Hvala im, nisu trebali.

Hajdemo redom …

Hrvat, dalji rođak, bivši pripadnik X Kesserlingovog korpusa završava poslije rata u zarobljeničkom logoru u Bariju, kasnije prebačen u logor na Siciliji, porodici se radi sigurnosti rodbine nije smio javljati, premda su njegovi nekakvim posrednim putem doznali da je preživio rat i da je negdje u Italiji, proglašen je ratnim zločincem i oficiri OZN su tragali za njim.

Preko katoličkog svećenika u logoru uspostavlja vezu sa svojim rođakom u Argentini koji je tamo živio još od 1920. i radio kao veterinar. Ovaj uredi sve formalnosti s argentinskim vlastima, pošalje mu garantno pismo, brodsku kartu i nešto novca i čovjek završi u Argentini.

Upoznao sam ga početkom 70-ih kad je poželio posjetiti roditelje i nakon provjere da je obuhvaćen amnestijom proglašenom 1961. kao argentinski državljanin došao u Jugoslaviju. Umirao je od straha na granici kad je vidio pogranične milicionare i carinike sa crvenom zvijezdom petokrakom na kapama, pretrnuo svaki put kad je na ulici vidio milicionara.

S posebnim je zanimanjem i pomalo u nevjerici gledao crkve, one iste kojih se dobro sjeća, gdje stoje onakve kakvim ih je zapamtio, vidi ljudi slobodno ulaze i izlaze iz njih.

- Ideš li ti u crkvu - pita me

- Ne – odgovaram.

- Smijem li ja u crkvu?

- Naravno da smiješ.

- A smiješ li ti samnom u crkvu?

- Naravno da smijem.

I tako uđosmo u crkvu, on se pomoli, malo razgleda prisjećajući se detalja, jer je u tu crkvu dolazio na mise kao mladić.

Rekao mi je kako su mu uz mnoge druge užasne stvari „braća“ u Argentini rekla i da je „Tito pobio sve svećenike i porušio sve crkve“ i naravno da su pobijeni svi bivši pripadnici ustaške vojnice a da su jedino rijetki iz domobranstva ostali na životu, da je svima oduzeta sva privatna imovina, da su svi seljaci u kolhozima.

I sad on svojim očima vidi da su ga  „braća“ bezočno lagala, jer može nesmetano u crkvu, da mu je brat, bivši pripadnik domobranstva dobro stojeći seljak-srednjak na svojem imanju.

Tad se je već dobrano „otkravio“. Ostao je kod roditelja jedno desetak dana i vratio se u Argentinu.

Drugi i zadnji put sam ga vidio jedno šest godina kasnije kad mu je umro otac, došao je na sahranu.

- Znaš li ti da su me braća skoro ubila kad sam se ono vratio u Argentinu i kad sam im rekao da gotovo ništa od onoga što oni pričaju o Jugoslaviji i životu u njoj nije istina?

Toliko o slobodi i slobodarstvu onih Hrvata koji su poslije 1945. završili u Argentini i tamo raspirivali svoje „domoljublje“.

Teško da to Hrvatska predsjednica nije znala.

Ako nije, onda nek' ide čuvati ovce i neka nas više prestane sramotiti i gurati među zločince i teroriste.

A mogla ja jednostavno zamoliti Dragu Pilsela da joj objasni neke stvari.

 

Feniks @ 11:53 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 10, 2018

Ono što je danas državno, društveno, bit će sutra vaše, to je naš konačni cilj“ - izrekao je 1987., kako navodi Josip Manolić u svojoj knjizi „Špijuni i domovina“ (str. 239), dr. Franjo Tuđman u restoranu „Croatia“ u Mississaugi tamo okupljenoj ustašiji, prilikom jednog od svojih hodočašća u Kanadu. Na taj način je valjda „hrvatski George Washington“ naumio ustašama platiti njihovu političku podršku i novčanu potporu prilikom njegovog uspona na vlast u Hrvatskoj.

Rečenica je prestrašna, zato što najavljuje pljačku, a njena realizacija bila je još strašnija, jer je pljačka bila temeljita. Franjo Tuđman se ponaša kao da mu je shizofreni ćaća namro sve ono što su hrvatski narod i svi građani Hrvatske stvorili u 45 godina, pa može raditi s time što ga je volja, pa i poklanjati to onima koji su se svih tih godina, u zemlji i iz inozemstva, iz petnih žila trudili, lažima, sabotažama i terorizmom, opstruirati narodno pregalaštvo.

Uz bok navedenoj Tuđmanovoj izjavi iz Mississauge stoji i ova njegova jednako strašna: "Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!" kako je to u svojim intervjuima "Novom listu" i "Blicu" svjedočio Edo Murtić (izjave hrvatskih političara, iz knjige Snježane Fridrih)

Branimir Bunjac saborski zastupnik iz kvote Živog zida u jednoj svojoj raspravi poentirao je ovako : „Korupcija je premrežila svaku poru društva, a za sve su krivi Tuđman i HDZ. Franjo Tuđman, HDZ i njihovo pleme napravili su u Hrvatskoj povijesni zločin – veći od Huna, Avara i svih drugih osvajača.“

Protiveći se Miloševiću i velikosrpskom nacionalizmu, proslavljeni partizanski komandant, narodni heroj, ministar vanjskih poslova bivše države  … tada umirovljenik, obraća se te 1992. svojim Srbima sljedećim riječima:

„ Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom  i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji.“

Ako bih parafrazirao Koču Popovića, onda bih napisao sljedeće i ne bih pogriješio:

Okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci ustali su kako bi obnovili Hrvatsko kraljevstvo. Hrvati su samo protiv onog tko bi ih htio makar malo opametiti, a oduševljeno kliču svakom tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Hrvati u civilizacijskom i kulturnom smislu ostali na razini na kojoj su bili prije stotinu godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sa samima sobom, vraćajući se na „šahovnicu“, tkanicu i pleter, od kojih jedva da su se odmaknuli. Bio sam i ostao Hrvat, ali nisam zadrigli uskogrudni šovinist i 'Rvatina. Takvi su izdali i osramotili hrvatski narod i narugali se njegovoj slavnoj povijesti.

Oni koji su 1941. puni revolucionarnog zanosa pokrenuli NOB-u i doveli je do pobjedonosnog završetka, znali su kako taj revolucionarni zanos poslije rata pretvoriti u stvaralački zanos, koji je u narodu vladao više od dvadeset godina, omogućivši tako Hrvatskoj da u razvojnom smislu u samo 25 godina prijeđe put od zaostale poljoprivredne zemlje s 90 % poljoprivrednog stanovništva, s 50 % nepismenih, u kojoj se još oralo drvenim plugovima, a i harale zarazne bolesti, uključujući i malariju, do srednje razvijene evropske države. Za prijeći takav razvojni put jednoj je Švedskoj trebalo 140 godina.

Spomenuta Tuđmanova rečenica izrečena u Mississaugi prevedena s ustaškog za „domoljubne“ potrebe glasila je: „Sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“

Inače u obje svoje knjige Josip Manolić naglašava svoju bezuvjetnu opredijeljenost za hrvatsku nacionalnu samostalnost i pomirbu unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, ali se i svojski trudi umanjiti svoju ulogu u dovođenju Tuđmana na čelo HDZ-a, a onda i na čelo države, a i u svim kasnijim „nestašlucima“ prozvanim „stvaranje države“, od privatizacijske pljačke, preko diskriminatornih postupaka pa i mjera državnog terora prema Srbima, do pokretanja rata u Hrvatskoj, da agresiju na BIH, koja je na kraju Hrvatsku dovela na prag sankcija, a Manolić je navodi kao glavni razlog svojeg razlaza s Tuđmanom i ne spominjem.

Manolić, jednako kao i drugi veliki zagovornici Hrvatske kao samostalne države, dakle njenog izdvajanja iz Jugoslavije, se ne opterećuje činjenicom da je taj čin u gospodarskom smislu ravan samoubojstvu, zato jer je Jugoslavija bila sirovinska osnova hrvatskoj industriji i glavno  tržište za njene proizvode. Sve da i nije bilo pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, pa čak da i nije bilo rata, hrvatsko gospodarstvo bi teško stradalo poslije razdruživanja.

Nadalje niti on niti drugi zagovornici procesa pomirbe ne definiraju tko je to u hrvatskom nacionalnom korpusu bio posvađen i koga je to trebalo miriti i radi te pomirbe gospodarski uništiti državu, a neprekidno naglašava kako ga je baš ta ideja pomirbe privukla Tuđmanu.

Landrajući po svijetu sa čime je počeo već polovicom šezdesetih, Tuđman tobože posjećuje hrvatsko iseljeništvo, a u stvari ustaške punktove i one iseljeničke organizacije koje su kontrolirali ustaše. One druge baš i nisu pokazivale zanimanje za Tuđmanove eskapade, tako su mu na njegov užas nastup pred članstvom najveće i najuglednije organizacije Hrvata u SAD „Hrvatske bratske zajednice“ uvjetovali prisustvom konzula SFRJ.  Tuđmanova prenemaganja nisu pomogla, između njega i HBZ ljubav se nije rodila. Naprotiv!

Posjetio je vrli antifašistički borac, kako se volio predstavljati izvan ustaških redova, Franjo Tuđman, autora ideje pomirbe sinova partizana i ustaša, Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina, valjda da s njime razradi tehnologiju provedbe te ideje, koja je dovela do pomirbe ustaša u iseljeništvu, a onda i s onima u domovini, posebno najzadrtijim i najbrojnijim, onima „izbosne“, što je rezultiralo time da su uz pomoć sinova partizana ustaše vraćeni na vlast u Hrvatskoj. A Srbi izagnani.

 

 

Feniks @ 17:56 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 1, 2018

(Povodom „Dokumenta dijaloga“ Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima)

Ako ste od šarolikog društva sastavljenog od ideološki suprotstavljenih članova očekivali išta upotrebljivo, išta suvislo, jako ste se prevarili. Zato što se dijametralno suprotne ideologije fašizma i antifašizma ne mogu pomiriti, niti ih treba miriti, zato je iz tog pregalaštva Vijeća konsenzusom izašao dokument kvalitete „nit' ga jebi, nit' ga kući vodi“. 

U društvu koje si dopušta luksuz tumačenja prošlosti na nepovijestan i neznanstven način, a upravo to je slučaj u Hrvatskoj od Tuđmanovog dolaska na vlast, rađaju se ne samo kontroverze i prijepori nego i ozbiljni konflikti, koji mogu rezultirati i ozbiljnim sukobima koji možda neće biti samo verbalne naravi. Ti prijepori i konflikti, koji rezultiraju nepomirljivim ideološkim i drugim podjelama u društvu, nas sile da se neprekidno bavimo prošlošću sve do toga da i svoju sadašnjost živimo u prošlosti.

Pa što je to, koji je to Tuđmanov magnum krimen, koji je rezultirao erupcijom mržnje i podjela u hrvatskom društvu?

Prvo je izvođenje fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva, na hrvatsku javnu i političku scenu, što nije sadržano samo u Tuđmanovim verbalnim eskapadama nego je pretočeno i u izvorišne osnove Ustava RH.

Dakle Franjo Tuđman, ničim izazvan, na Prvom saboru HDZ-a izriče potpuno neistinitu tvrdnju kako tzv. NDH „nije bila samo fašistički zločin, nego i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom“, što je par excellence primjer za neznanstveni i nepovijesni pristup tumačenju prošlosti.

Zašto?

Pa zato što je uspostava tzv. NDH jedino plod volje Adolfa Hitlera, koji je tu „državu“ uspostavio svojom „Direktivom br. 25“ od 27. 03. 1941.

A evo kako je tu svoju podvalu hrvatskom narodu Tuđman pretočio u izvorišne osnove Ustava RH:

„– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“

Fašistički zločin, tzv. NDH, nema na bilo kakav način i bilo kako formulirano što tražiti u ustavu demokratski uređene države, jednako kao ni komunistički sustav, niti je na izborima 1990. potvrđivano išta što već nije postojalo.

Ali ovom formulacijom se svjesno u Ustav RH ugurala Tuđmanova teza da tzv. NDH „nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz težnji hrvatskog naroda za uspostavom vlastite države“.

Ako je Hitler svojom „Direktivom 25“ od 27. 03. 1941. odgovorio na molbu pape Pia XII o „uspostavi dvije katoličke države na području nekadašnje A-U Monarhije“, uspostavljajući tzv. NDH uz već uspostavljenu Tisovu Slovačku, može li u tome itko prepoznati ičije i kakve težnje osim volje najmoćnijeg čovjeka toga doba.

Može li itko iole pametan makar zamisliti da su Francuzi u ustave Četvrte i Pete republike na bilo kakav način ugradili „Višijsku Francusku“?

Korektno i istinito bilo bi:

„– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.),“

U međuvremenu su hrvatskom društvenom i političkom scenom prevladale proglašene istine, koje su postale državne, a potom i gotovo posve pretočene u dogmu.

Kaže se da nisu opasni oni ljudi koji tragaju za istinom, ali da silno opasni mogu biti oni koji su istinu spoznali ili su uvjereni da su je spoznali.

Tako kod nas nisu opasni oni koji propituju što nas je to kao narod i državu snašlo od 1990. pa nadalje, ali su silno opasni oni koji znaju „đe su bili '91.“

Oni su uvjereni da su spoznali istine i ne samo da su ih spoznali, nego ih podržavili i pretvorili ih u dogmu. Uskoro će biti u opasnosti svi oni koji budu propitujući ili na bilo koji drugi način te istine dovodili u sumnju i tako „iskačući iz kola“ ne budu bespogovorno slijedili „spoznate“ državne istine.

Ti koji su tobože istine spoznali, opljačkali su nas, dalje nas pljačkaju i još dugo će nas pljačkati, a jednako tako su nas pred svijetom sramotili, sramote nas i očito imaju namjeru i dalje sramotiti i narod i državu, pozivajući se upravo na te proglašene istine pretvorene u dogmu.

Povijest je pokazala da svaka ideja, ma koliko u svojoj suštini bila plemenita, postaje svojom suprotnošću ako je se pretvori u dogmu, tako je primjerice plemenita ideja komunizma pretvorena u dogmu postala opaka praksa koju poznajemo pod imenom staljinizam.

Na isti način bismo mogli promatrati i kršćanstvo, odnosno katolicizam koji je radi dogme prerastao u srednjevjekovnog zločinačkog monstruma, odnosno u klerofašizam u današnje vrijeme.

Hrvatska državna istina, pretočena kroz zakonske odredbe i druge propise u dogmu, traži od nas da bismo neke pojedince, ali i čitave skupine ljudi, koje bi inače valjalo zaobilaziti u širokom luku, morali silno uvažavati, poštovati ih, diviti im se i ponositi se njima, samo zato što znaju „đe su bili '91.“

Kako se uopće dolazi do tih državnih istina da bi se one mogle pretočiti u dogmu, koja onda razara i samu dušu hrvatskog naroda?

Vrlo jednostavno, kroz neznanstveno i nepovijesno tumačenje prošlosti!

Dakle radi ovih koji su tobože spoznali stinu na hrvatskoj društvenoj, političkoj i javnoj sceni caruje laž transformirana u proglašene istine koje su postale dogma.

HDZ-ovske laži, ustašuljačke laži, laži hrvatskog državnog vrha, laži klera Stepinčeve crkve … čine laž službenom hrvatskom politikom.

S Nijemcima sam počeo komunicirati još kao osnovnoškolac, provjeravajući moje znanje njemačkog jezika, već onda kad su počeli malo masovnije dolaziti na more.

Za vrijeme radnog vijeka desetljećima sam surađivao, radio i poslovao s više njemačkih tvrtki, bio u Njemačkoj na po nekoliko dana dvadesetak puta, upoznao stotine Nijemaca razne životne dobi, razno-raznog obrazovnog i imovnog statusa, s mnogima od njih „bistrio“ politiku, ali nikad nisam sreo niti jednog da bi na bilo koji način makar pokušavao braniti nacizam.

U svjetlu toga postavlja se pitanje otkud potreba ijednom Hrvatu da brani hrvatsku inačicu fašizma, ustaštvo, fašistički zločin i kvislinšku tvorevinu tzv. NDH, a kamoli da se poistovjećuje s time, nad čijim su se monstruoznim zločinima zgražali i sami nacisti, o čemu najbolje svjedoče veleposlanik Trećeg Reicha u tzv. NDH Siegfried Kasche i opunomoćenik Gestapa Hans Helm, u svojim izvješćima, a opunomoćeni njemački general u Zagrebu Edmund Glaise von Horstenau u svojim memoarima.

Zločini ustaškog režima ne mogu se „oprati“ nikakvim poslijeratnim procesima kažnjavanja zločinaca iz redova pripadnika odmetnutih kvislinških formacija, pa ni onim izvan pravnog sustava u kojima i nevini stradavaju, a pogotovo se to ne može izmišljanjem genocida nad Hrvatima koje su tobože izvršili „četnici preobučeni u partizane“, niti drugim mitovima i lažima ispredenim od ustaške emigracije a obuhvaćenim skupnim nazivom „Bleiburg“ i „Križni putovi“.

Pojave bezobzirne osvete i retalijacije ne treba negirati, jer ih je bilo kao uostalom svuda u Evropi, neovisno radilo se o CA, Savezničkom ekspedicionom korpusu ili pokretima otpora, radi toga možemo žaliti, ali ti postupci postaju razumljiviji ako ih promatramo kao posljedicu svih zvjerstava koja je nacifašizam počinio, a „višak nasilja“ koji se kod boraca javlja prestankom borbi, s kojim se do danas nije znalo nositi nijedno vojno zapovjedništvo, je stvari samo potencirao.

Važno je da se nije radilo ni o kakvim zapovijedima niti državnoj politici, a svi bivši pripadnici kvislinških formacija s područja Jugoslavije bili su od strane ratnih pobjednika jednako tretirani.

Ne znam ni otkud potreba aktualnom hrvatskom državnom vrhu da na tu temu laže i manipulira, u čemu prednjači predsjednica Države, pozivajući tobože narod na jedinstvo, a ustvari potičući ideološke podjele u hrvatskom društvu, optužujući neznano koga izvan njih da to radi?

Kler iz redova Stepinčeve crkve je priča za sebe, ta institucija je, vjerojatno i radi Stepinčeve najpriležnije suradnje s ustaškim režimom, naprosto impregnirana ustaštvom.

I na kraju, kako bi vam se činilo i što mislite kako bi to odjeknulo u Njemačkoj, a kako u svijetu kad bi predsjednik Unije njemačkih akademija znanosti predložio njemačkim vlastima da se nekadašnji pripadnici Waffen-SS sahranjuju uz državne počasti, insignije Trećeg Reicha i izvođenje himne „Deutschland, Deutschland ueber alles“?

Jel' vam to uopće zamislivo?

 

 

rvatska H

Feniks @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 15, 2018

Vučiću, uzalud ti trud!

Za politiku kažu da je zanat, drugi najstariji u ljudskom rodu, kažu i da je politika umijeće mogućega, osim  u Hrvatskoj, u nas je to pokušaj umijeća nemogućeg, takvom ju je učinio Franjo Tuđman, koji je i diplomaciji umjesto „finog veza“ dao karakter momačkog nadmetanja, pregovore svodio na pokušaj prevare, a sporazume potpisivao s figom u džepu.

Zanimljivo je da su to „umijeće“ od Tuđmana prihvatili gotovo svi koji su se u Hrvatskoj u politici ili diplomaciji okušali.

To „umijeće“ podrazumijeva neprekidno „deranje vlastite koze“, potpuno nepoznavanje prilika i društvenih odnosa koji vladaju u državi sa čijim se predstavnicima razgovara ili pregovara. To je glavno ishodište svih nesporazuma i sporova sa svim našim susjedima, jer nema gore stvari nego potpuno ignorirati stavove i polaznu poziciju sugovornika.

Naši pregovarači jednostavno ne dopuštaju da njihovi sugovornici iz drugih država o konkretnim pitanjima i problemima imaju drugačije mišljenje od njih. Kako li to samo smiju!?

Da je tome tako, pokazalo se i prilikom posjete predsjednika R Srbije Aleksandra Vučića, kojega su gotovo svi na hrvatskoj političkoj sceni, osim predsjednice RH, uglavnom percipirali kao neprijatelja, umjesto da su ga dočekali s pretpostavkom da je predsjednik susjedne države došao u posjet Hrvatskoj s dobrim namjerama i da je u razgovorima koje je vodio s hrvatskim dužnosnicima i kardinalom Bozanićem bio iskren. Jel' je ili nije, pokazat će vrijeme i to relativno brzo, vidjet će se koje će političke odluke donositi i koje poteze povlačiti u cilju ostvarenja onoga što je obećavao.

Naravno isto vrijedi i za hrvatsku stranu.

Ali hajde da vidimo koji to problemi muče hrvatsku politiku i diplomaciju kad je Srbija u pitanju, jer se bojim da to nitko iz redova tog establishmenta nije shvatio ni nakon opetovanih Vučićevih obrazloženja kako „mi i vi neke stvari, a pogotovo one koje su se dogodile u bliskoj prošlosti percipiramo drugačije i tu se neće ništa promijeniti“, eksplicite spominjući pritom odnos prema „Oluji“ i Alojziju Stepincu.

I sad, bar kad je „Oluja“ u pitanju, što to ovim našim padavičarima nije jasno, kad Vučić kaže: „Vi „Oluju“ slavite kao pobjedu i mi to razumijemo, ali mi taj dan doživljavamo kao dan tuge.“

Ne, mi nećemo reći da mi razumijemo da Srbi na dan kad mi slavimo „Oluju“ tuguju, naša politički nepismena bulumenta smatra da bi i Srbi trebali slaviti s nama i to ne samo Srbi u Hrvatskoj nego i oni u Srbiji. I još se ljutimo kad oni to neće. A neće, po meni je i samo takvo očekivanje i traženje i više nego blesavo. Dakle pametan hrvatski političar bi to trebao znati, ostaviti to takvim kakvo je i ne čačkati po tome tražeći da druga strana prihvati nešto što ona prihvatiti ne može.

Još je luđe od Srba tražiti i očekivati da prihvate Alojzija Stepinca kao sveca.

Nadalje u Srbiji nema gotovo nikoga tko Srbiju doživljava kao agresora u ratu u Hrvatskoj, za njih je rat u Hrvatskoj započela Tuđmanova paravojska i vodila ga s JNA, pobuna Srba u Hrvatskoj za njih je bila opravdana, a izbila je kao posljedica diskriminatorne politike Tuđmanovog režima, pa tražiti od predsjednika Srbije da se ispriča radi srbijanske agresije je čista ludost, nitko otamo neće ići dalje od isprike kako ju je svojedobno formulirao i izrekao bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić.

Nema Srbina u Srbiji koji će Domovinski rat prihvatiti takvim, za njih se radi o ratu izazvanom nasilnom hrvatskom secesijom.

„Oluja“ će za njih, čak i da nije bilo onog silnog uništavanja imovine i infrastrukture i zločina nad civilima, uvijek biti egzodus Srba iz Hrvatske.

Za njih su logori u Srbiji bili zarobljenički sabirni centri koje je uspostavila i kontrolirala JNA.

Ovo što sam napisao je neprijeporna istina, tako u Srbiji „dišu“, neke od njihovih stavova i nije baš teško braniti, a dok je tome tako bit će besmislen i svaki hrvatski ili bosanski zahtjev za isplatom ratne odštete.

Navedeno bi hrvatski političari i diplomati morali znati, pa sa srbijanskim partnerima rješavati pitanja koja su rješiva, poput pitanja položaja hrvatske manjine u Srbiji, pitanje teritorijalnog razgraničenja, traganja za nestalima, pitanja sukcesije, povrata kulturnih dobara i dokumentacije, suđenja za u ratu počinjene zločine, unaprjeđenja gospodarske suradnje … a ne se iscrpljivati na temama o kojima ne samo da imamo oprečna stajališta, nego će ta stajališta takvima ostati trajno.Inzistiranje novinara hrvatskih medija da se Aleksandar Vučić ispriča za riječi izgovorene prije 23 godine u Glini, za mene su također kontraproduktivna, jer u to doba Aleksandar Vučić ni o čemu u Srbiji nije odlučivao, a i daleko žešća retorika Vojislava Šešelja urodila je oslobađajućom presudom na suđenju pred Haaškim sudom.

Pravo je pitanje, imamo li mi uopće pravo od hrvatske politike očekivati da išta od tih neprijepornih stvari shvati i razumije?

Bojim se da ne, jer to čak ni Vesna Pusić ne razumije, sudeći bar prema onome što je izjavila za N1, očekujući od Aleksandra Vučića ispriku bar poput one Willyja Brandta za sva zla koje je počinio nacistički režim.

Dakle radi se o stvarima koje nisu, čak kad bi hrvatske interpretacije bile točne, ni iste, ni jednake ni slične da bi ih se uopće moglo uspoređivati i na njih se pozivati. Nacistički zločini i dvojbena hrvatska interpretacija „(veliko)srbijanske agresije“ je isto? Ma hajte, molim vas.

VRO „Oluja“, „čista k'o suza“, ma hajte, molim vas.

Iako odnosi sa Srbijom jesu najbremenitiji problemima, ništa bolje stanje nije ni sa drugim susjedima.

Kako, primjerice, Slovenija može imati svoje stajalište o granici i kako se uopće usudi pozivati na stečeno pravo pristupa otvorenom moru?

Ili što BiH ima tražiti da se prije početka gradnje Pelješkog mosta riješi pitanje razgraničenja na moru i pristupa BiH otvorenom moru.

Pobjednički hrvatski političari će im reći što smiju a što ne smiju i kakve stavove uopće smiju zauzimati i koje pozicije braniti. U protivnom, neće biti dobro.

Feniks @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, veljača 6, 2018

Ne ulazeći uopće u genezu Agrokora i slučaja Agrokor, niti u to tko je svemu kumovao, jer su se sve vrijeme svi u vlasti i uz vlast, neovisno o političkoj opciji, trudili pogodovati Ivici Todoriću i naći mu se pri ruci, a on je te usluge blagonaklonosti i zatvaranje očiju znao obilno honorirati.

No kao i sve građevine građene na temeljima u živom pijesku i Agrokor se počeo naginjati prijeteći potpunim urušavanjem.

Zanimljivo je da je EBRD prva zaključila da od tog brašna, njihovog daljnjeg kreditiranja Agrokora, neće biti pogače, vješto se prva izvukla iz tog zagrljaja. Ona je svoje kredite osiguravala ulaskom u vlasništvo Agrokora, da bi ubrzo to svoje vlasništvo prodala Todoriću, ostala je dioničar sa zanemarivim brojem dionica.

To naginjanje je trajalo i trajalo, građevina je ovisila o podupiračima koji su se sastojali od kašnjenja u plaćanju, a onda i neplaćanja dobavljača, odnosno plaćanju izdavanjem mjenica bez pokrića i sve većih i sve nepovoljnijih kredita. I kako to u životu biva vrč je išao na vodu sve dok se nije razbio ili kako narod voli nazvati trenutak istine „došla je maca na vratanca“. Dalje se nije moglo. Nitko od onih  iz svih segmenata vlasti, koji su znali ili su po službenoj dužnosti morali i trebali znati što Agrokor u stvarnosti predstavlja, kako posluje i pod kojim se uvjetima zadužuje, nije se zapitao zašto se EBRD nakon višegodišnje suradnje izvlači iz Agrokora, odnosno odbija kompaniju dalje kreditirati.

A da su u tom trenutku zaustavili Todorića, a mogli su, a trebali su ga zaustaviti i odmah fijokirati radi izdavanja mjenica bez pokrića, što je kazneno djelo par excellence, šteta bi bila, ali bi bila daleko manja. Istinabog Todorića su mogli zaustaviti i dobavljači, ali i oni su mu pogodovali i uz pomoć bankara mu omogućavali da igra tu (samo)uništavajuću igru …

Dakle ako uzmemo u obzir puninu „slučaja Agrokor“ dolazimo do neprijepornog zaključka da tu naprosto nema nevinih, jer tko god je na bilo kakav način došao u dodir s Agrokorom, uprljao je ruke.

A onda gnojni čir zvan Agrokor je pukao, u dogovoru s drugim vjerovnicima dvije ruske banke povedoše igru, pokušavajući bez posredovanja države uvesti red u posrnulog diva, kroz angažman renomiranih partnera specijaliziranih za restrukturiranje  kompanija u poteškoćama.

Mene je sam taj početak podsjetio na početak najpoznatijeg restrukturiranja posrnule kompanije poznato kao „Case Chrysler“ iz 1979.

Todorić se bez ikakve prisile odriče prava na upravljanje Agrokorom, potpisuje suglasnost za početak procesa restrukturiranja i baš kad smo očekivali da će se stvari odvijati na način kako se to u svijetu radi i pred očima javnosti, evo nam Andreja Plenkovića i jarana, da zaustavi već započeti proces, predlaže Hrvatskom saboru donošenje zakona popularno nazvanog Lex Agrokor, kojeg Sabor i usvaja.

No dobro reći ćete kompanija u poteškoćama je u privatnom vlasništvu neovisno o načinu stjecanja tog vlasništva, ali je i hrvatska, njen slom može imati drastične posljedice po velik dio ukupnog hrvatskog gospodarstva, pa ne treba odricati pravo Vladi RH da intervenira i u privatno vlasništvo.

E sad kod svih onih koji nešto znaju istog časa po stupanju na snagu Lex Agrokor javlja se sumnja u dobronamjernost onih koji ali baš nikad nisu pokazali da su dobronamjerni, prvo radi toga jer se drži da je Plenković krenuo „uredovati samo kako bi spriječio ruske banke.

Onda, očekivalo se da za povjerenika vlade RH za Agrokor bude imenovan netko tko se dokazao i pokazao u uspješnom vođenju velikih gospodarskih sustava, a ne nekakvog „podanika“ ministrice gospodarstva i omniprezentnog Borislava Škegre, dvojbenog znanja i još dvojbenijih dobrih namjera, što se najbolje manifestira „uvođenjem u igru“ američkih „lešinarskih“ fondova pogodujući im da se u procesu restrukturiranja Agrokora, „ogrebu“ za milijarde kuna. Da sad u enormne isplate savjetnicima ali i samom vladinom povjereniku i ne ulazimo.

Ponovno, najpoznatiji CEO američke automobilske industrije, Lee Iaccocca, sklapa ugovor s dioničarima Chryslera na godinu dana uz honorar od 1 USD, naplatit će se, ako bude uspješan.

I je!

Vladin povjerenik u Agrokoru je za razliku od Iaccocce već postao milijunaš, a ishod restrukturiranja Agrokora je još debelo neizvjestan. Prema nekim poznavateljima prilika prije bliži stečaju nego što je to bio pred godinu dana.

Prema onom što je dosad procurilo u javnost, neki analitičari ali i ekonomisti od imena, zaključuju da je u Agrokoru u toku pljačka koja ne zaostaje za onom privatizacijskom.

I tako dok su tisak, analitičari, ekonomisti, saborski zastupnici … kritički propitivali, zaključivali, ocjenjivali i optuživali, Todorić, očito dobro obavješten, optužuje vlasti i povjerenika, podnosi kaznene prijave i na druge načine čekića sa svoje strane, vlasti su šutjele.

I koliko god je predsjednik Vlade na sve prijašnje prigovore i dobronamjerna upozorenja na ponašanja ministra financija i potpredsjednice Vlade bio gluh, na ovu gomilu podataka o marifetlucima i ne samo vladinog povjerenika, koja je dospjela u javnost, pogotovo nakon kritičkog odmaka predsjednika Hrvatskog sabora i Predsjednice Države, koji su mu sve vrijeme bespogovorno držali štangu, se nije mogao oglušiti, zatražio je od povjerenika podatke o savjetnicima i upitnim isplatama.

Neki poznavatelji prilika kažu da bi to mogao biti uvod ne samo u smjenu povjerenika već i potpredsjednice vlade, ali i odmicanje od Agrokora kreatura poput već spomenutog B. Škegre, ali i mnogih drugih, onih koji se spominju, ali i onih koje nitko ne spominje, a negdje su pronašli Agrokorovu sisu koju nemilice sišu.

No bilo kako bilo, ako se i ne dogodi ništa spektakularno, već sama prinuda bahatog Plenkovića da preispita ponašanja glavnih aktera u procesu restrukturiranja Agrokora je puno, a pogotovo ako to dovede do uvođenja malo reda i poslovnog i drugog morala na hrvatsku javnu i političku scenu, značit će to da je hrvatska  žabokrečina dobrano uzburkana.

Živi bili, pa vidjeli!

Feniks @ 16:44 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 28, 2018

I tako bez znanja i pitanja hrvatskih vlasti ali i jedinih ovlaštenih vlasnika istine o ustaškom logoru smrti „Jasenovac“, „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, obilno podmazivanog od strane Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, drzne se nekakav mrzitelj svega hrvatskog iz Izraela i u suradnji s jednakim takvim mrziteljima, Srbijancima, ali i nekim drugim jednakim mrziteljima, povodom Dana obilježavanja holokausta postaviti u sjedištu UN-a izložbu pod naslovom "Jasenovac – pravo na nezaborav".

Izraelski profesor dr. Gideon Greif, kojeg u svijetu drže za vodećeg stručnjaka za ustaški logor Jasenovac i logore pod nadzorom jedinica SS Sonderkommando, Auschwitz i Majdanek, a istodobno je i šef skupine GH7 povjesničara iz sedam zemalja, čiji je postav "Jasenovac – pravo na nezaborav" prva izložba te skupine u UN-u, 72 godine nakon 2. svjetskog rata.

I bi tako, izložbu je, usprkos napora hrvatskog MVEP-a da se spriječi njeno održavanje, u  četvrtak, 26. 01. 2018., otvorio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić.

Iz našeg MVEP-a neumorno se čekićalo protiv izložbe, tražeći čak i njenu zabranu, a odustalo se tek nakon što je Glavni tajnik UN odobrio njeno otvaranje.

U hrvatskom MVEP-u ne mogu doći k sebi niti se čudom načuditi kako ikom može pasti na pamet pa dovoditi blaženog Alojzija Stepinca u bilo kakvu vezu s tzv. NDH i ustaštvom i još ga povezivati s procesom prevođenja pravoslavnog življa, ali i drugih inovjerca, na katolicizam.

Neoprostivo!

Što bi na to rekao msgr. Juraju Batelja, ali svi drugi kostimirani performeri iz redova klera Stepinčeve crkve?

I da, hvale se iz našeg MVEP-a da su organizatori iz postava izložbe morali ukloniti fotografiju Alojzija Stepinca pored fotografije Ante Pavelića, a vrag je u tome što se radi o fotografiji na kojoj su Ante Pavelić i Alojzije Stepinac. A onda su, tvrde iz MVEP-a, morali ukloniti i tekst koji je uperen protiv kanonizacije blaženog nam Alojzija.

No najveći prigovor je što izložba o ustaškom logoru smrti „Jasenovac“ nije napravljena u suradnji s RH, ne pitajući se tko je dosad sprječavao RH da sama organiziran takvu izložbu.

A na to da su nam iz MVEP možda i lagili upućuju riječi glavnog kustosa izložbe već spomenutog dr. Gideona Greifa, kojima opovrgava navode hrvatskog MVEP-a:

"Po mom mišljenju ova izložba uopće ne bi trebala biti sporna. Ona se zasniva na povijesnim podacima i tamo se ne nalazi ništa što ne bi moglo biti potkrijepljeno dokazima. Ja sam povjesničar, ne političar. I zato mislim da niti jedna vlada ne bi trebala biti zabrinuta oko ove izložbe jer ona samo ima dobre namjere."

"Izložba je najnormalnije otvorena, ja sam održao predavanje na otvorenju. Da se UN distancirao, izložba ne bi bila ni otvorena. A što se tiče uklanjanja dijelova ne vjerujem da se to dogodilo jer da je bilo tako, vjerojatno bi me kao glavnog kustosa o tomu obavijestili."

Uostalom, Hrvatska još stigne postaviti vlastitu izložbu, pa bi postav izložbe, pod pokroviteljstvom HAZU i Matice hrvatske, mogli izraditi „stručnjaci“ iz već spomenutog „Društva za istraživanje trostrukog logora „Jasenovac““ u suradnji s poznatim ljubiteljima „istine“ predvođenim Jakovom Sedlarom, izložbu bi mogao otvoriti Marko Perković Thompson pjesmom „Jasenovac  i Gradiška Stara“.

Ili možda baš zbog tih i takvih mogućnosti nikom nije palo na pamet da Hrvatsku pozove da sudjeluje u projektu.

No, ničeg novog pod kapom nebeskom, nas se i dalje zbog nepovijesnog i neznanstvenog tumačenja prošlosti i dalje sili da našu prošlost živimo u sadašnjosti.

Feniks @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Linkovi
Brojač posjeta
203807
Index.hr
Nema zapisa.